Dva suputnika u vlaku započela su razgovor o religiji.
Jedan od njih, protivnik kršćanstva, s užitkom je svoje odbijanje vjere pokušavao opravdati kritizirajući greške kršćana. Drugi suputnik, stariji vjernik, pažljivo je slušao sve što je ovaj pričao. I sam je predobro znao da su mnogi prigovori tog čovjeka istiniti pa zbog toga i opravdani. Zato je neko vrijeme šutio. Kada se prvi čovjek obratio drugim suputnicima tražeći njihovo odobravanje, stariji čovjek je progovorio:
“Vidim da odlično uočavaš svu zloću među kršćanima. Dobar si u pokazivanju njihovih pogrešaka. E, pa ja sam kršćanin i volim Gospodina Isusa Krista i Njegove ljude. Neću reći ni riječ u obranu kršćana, nego te pozivam da kažeš bilo što protiv samoga Gospodina Isusa Krista.”
Onaj prvi sugovornik je ostao zapanjen te je bio primoran priznati:
“Ne, ne mogu reći ništa protiv Njega.”
“Tako je,” nastavio je stariji vjernik, “to je i privuklo moje srce k Njemu. Što ga više upoznajem, to više shvaćam koliko sam se razlikovao od Njega i koliko sam bio nemoćan sa svim svojim nedostacima. Reci mi, nije li bilo u redu da ga zavolim kada sam otkrio da je umro za moje grijehe? Od tada Mu služim, a sva zloća koju čine oni koji tvrde da ga slijede nikada me neće odvratiti od Njega. Moje spasenje ovisi o onome što je učinio On, a ne o onome što čine kršćani”
