Božja riječ je postala tijelom. Božji Sin je od Oca nebeskoga bio poslan u ovaj svijet tako da je kao ljudsko dijete bio začet od djevice i u betlehemskoj štali došao na svijet
Sve je to ostvareno kad je došla punina vremena. Snažnim riječima evanđelist Ivan opisuje tajnu utjelovljenja Božje Riječi. Pod tijelom se misli na sve što pripada čovjeku, ne samo naše tijelo nego cjelovita ljudska egzistencija. Ovdje nam kaže kršćanska vjera na čemu se temelji božja riječ: Bog je postao čovjekom. Druga Božanstvena osoba, dakle vječna riječ Očeva , Logos ili Riječ Očeva, uzeo je našu ljudsku narav. Božji Sin je Riječ (Misao Očeva koja se stalno rađa od Oca) u svemu je nama jednak osim u grijehu, da bi nas otkupio od grijeha i daruje nam božanski život koji su Adam i Eva za sve čovječanstvo izgubili.
U maloj i skromnoj štali stupio je Najveći na svijet . On dolazi k nama kao mao dijete da bi mi u vjerničkoj povezanosti s tim djetetom Isusom postali sinovima i kćerima Božjim. Vječni Bog je došao u svoje vlasništvo, ali ga njegovi ne primiše, kaže se u Ivanovu evanđelju. Ipak nakon toga dolazi utješna izreka koja za sve vrijedi: „Svima koji ga primaju podade moć da postanemo djeca Božja, svima vjeruju u njegovo ime koji su od Boga rođeni.“
Po vjeri i krštenju stvarno smo postali djeca Božja. Imamo dijela u božanskom životu. Budući da po Duhu Svetom imamo zajedništvo sa Sinom Božjim. Što to znači za nas ljude za naš zemaljski život? Često je naša svakodnevnica siva i neprimjetna. Brige i nevolje nas pritišću. U tome zaboravljamo da postoji još veće i ljepše jer mi previše gledamo u zemlju, a malo u nebo gdje su zvijezde. Ali dijete u jaslicama nam pokazuje: Bog nam je upravo u svakodnevnici blizu u svom naprezanju, krizi i mukama. Ne može Bog ostaviti svoju djecu, nego s njima živi i prati ih kao što o rade dobri roditelji svojoj djeci.
On ne prezire naše siromaštvo i dolazi nama ako mu damo prostora. On želi svoj život s nama dijeliti i na taj način obogatiti naš život da budemo ispunjeni milošću njegove prisutnosti. Tada zasvijetli i u našem srcu svjetlo nade koja ne može biti razorena. Tada smo sposobni graditi s našim susjedima mostove mira i pomirenja. Tada se vraća radost u naša srca te iznova bivamo svjesni na koje nas dostojanstvo Bog poziva: Mi se zovemo djecom Božjom i to jesmo! Svaki je čovjek u očima Božjim dragocjen, jer smo svi stvoreni na sliku i priliku Boga. Tko stoga traži da razori sliku Božju u čovjeku okreće se protiv samoga Boga. I obratno vrijedi također: Svaki čovjek koji nas susreće, pa bio najmanji i najsiromašniji je od Krista u njegovom svetom utjelovljenju u ljubavi prihvaćen i ljubljen.
Nitko ne treba više reći: Ja nisam ljubljen. Jer Bog nas sve ljubi i svakoga od nas sasvim osobno. Naravno trebaju ovi siromasi i ostavljeni ljudi nekoga da im točno to kaže: Bog te ljubi, i tu riječ potvrditi i dobrim djelom. Upravo nas na to pozva božićni blagdan. Mi smo obilno darivani po Božjoj dobroti te zato budimo vjesnici njegove radosti za sve ljude koji traže Božje spasenje.
Don Luka Vuco
