Najveću svoju moć Bog pokazuje praštanjem

Na svečanom ručku jedan novozaredni biskup rekao je nekoliko programskih riječi, no meni je u uhu ostala osobito jedna: “Križajući slovo V uvredu pretvaramo u uredu”.

O uvredama nikad kraja. On me je uvrijedio do smrti. Ona mi je nanijela takvu uvredu da to nije za ponoviti. Uvreda na uvredu. Ne razgovaramo već godinama, znaš što mi je bila rekla?! To mu ne bum nigdar oprostil. A što ti misliš da se uvredu može zaboraviti? Znaš, ja si ne dozvoljavam da me se uvrijedi. Šilo za ognjilo. Prosim, do groba među nama ni riječi.

I kad ne bi bilo stvarnih uvreda, ne bi bilo ni toliko riječi o njima. Ljudi su doista opori i ne haju ogrepsti drugoga, hrapavi pa ne mare okrznuti susjeda. Na jeziku baš nikad nisu uspijevale dlake, ali danas ih nećeš naći ni za lijek. Ne vodi se računa o dužnom počitanju pred sijedom kosom i pognutim plećima, niti se pokušava uživjeti u položaj drugoga. Naravno, to ne treba uopćavati, govori se o ljudskim ogrebotinama na našoj planeti. Neću, dakle, braniti drskost i umanjivati žalac uvrede.

S uvredama se daleko ne dolazi, išlo se u ma kojem pravcu. To vrijedi jednako za onoga koji vrijeđa ali i za onoga koji nikad nije i ni u kojoj okolnosti ne zna prijeći preko uvrede. I na ovome poslednjem bismo se načas zaustavili. Čovjek koji posvećuje puno pažnje uvredama koje ga snalaze postaje ponajprije na njih sve manje otporan. Na kraju ga svaka tričarija ili postupak, koji je bliži nestašluku nego uvredi, ranjava. Nalik je čovjeku neotpornu na zaraze, prehlade. Uvijek je neraspoložen, loše se osjeća.

Izvjesna slast što čovjek ima kad kazni drugoga za nanesenu uvredu brzo se remeti, jer čovjek redovito osjeti da li je kazna nerazmjerna krivnji, a pogotovu onda kad je stupanj krivnje toliko neizvjestan. Ta tko zna kakvi su čimbenici, počev od hereditarnih, meteroloških do bioloških, uvjetovali ono što se očitovalo kao uvreda. I nije li onaj koji nas je jako ranio samoga sebe ranio još jače?!

Čovjek koji se spotiče o uvrede zna se lišiti izvanrednih mogućnosti za suradnju. Pripovijedao mi je jedan znameniti književnik, pokazujući mi sabrana djela jednog svog mladog ali pokojnog kolege, koja upravo priređuje naš tisak, kako je taj kolega kao mladić njegovu zbirku pjesama satro u prah i pepeo svojom kritikom, uz izuzetak jedne jedine pjesme. Ovaj se nije spotaknuo o opor jezik svog kritičara. Postali su prijatelji, i on svome prijatelju sada uređuje sabrana djela. Što bi bilo da se uvrijedio, da je svagdje za odmazdu nastojao omesti talenat mladog pjesnika?

Znači li to da treba hiniti zadovoljstvo što nas se vrijeđa i kriti svoje raspoloženje? Ne. Valja prosuditi što u određenom slučaju treba učiniti; katkad je itekako dobro reagirati, reći svoje i s time svršiti, drugi put je bolje sve ignorirati i doista zaboraviti. A uvijek je dobro oprostiti. A oprostiti znači bitno nutarnji čin. To nije predstava, niti je to isto što i prešućivanje. Može se govoriti otvoreno i ljutito a da se prašta, no može se šutjeti i biti ljubazan a da se mrzi.

U jednoj misnoj molitvi se kazuje:” Bože, Ti svoju svemoć najviše očituješ praštanjem i milosrđem”. Doista zanimljivo! Ne veli se, da Bog svoju svemoć najviše pokazuje time što je stvorio beskraj mora i veličanstvo gora, što je sazdao život u malom i velikom. Najvećma svoju moć Bog pokazuje praštanjem. I čovjek koji zna praštati zapravo je snažan. Praštanje je znak moći. Budući da je čovjek pozvan da bude sličan Bogu, pozvan je da i u praštanju slijedi Boga. Križajući slovo V.

vlč. Ivan Golub, Čežnja za licem

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

61 − = 56