Nasljedovanje Krista ne smije biti na principu automata – kleknem, zatražim i Krist mi daje sve što hoću

Mi ljudi zanimljiva smo bića. Ponekad mislim da bi se samih sebe trebali sramiti. Jedva čekamo da oko sebe okupimo svoju ekipu kojoj ćemo sve reći, s kojom ćemo tulumariti, s kojom ćemo biti frajeri i kojoj ćemo biti vjerni i vjerovati.

No već u drugom trenutku, kada ekipa nije kakvom smo je očekivali, kada nismo mi glavni, kada nam se ruše interesi – ruši se i ekipa. I kao da zaboravljamo na sve što smo si rekli, na sve što smo prošli, na sve što smo si obećali, pa napuštam svoju ekipu i odlazimo u potragu za novom. Tko zna, možda smo ovo naučili od učenika Isusovih, ali ne one dvanaestorice nego onh drugih koji su Isusa oduševljeno slijedili, ali u jednom trenutku ga i napustili jer nije to bilo u skladu s njihovim planovima, ipak je to bila tvrda besjeda kako kaže evanđelist Ivan (usp. Iv 6, 60) .

Isus dakle propovijeda; svi ga slušaju; vide da ozravlja bolesne, istjeruje zloduhe, hrani mnoštvo. Ljudski razum nalaže da je dobro biti uz takvu osobu – ako se razbolim ozdravit će me, ako ću biti gladan – nahranit će me, dogodi li mi se neko zlo – pomoći će mi. I krenulo je mnoštvo za njim smetnuvši s uma ipak jednu bitnu stvar koja je preduvjet za hod s Kristom – treba prihvatiti sve ono što On govori, a to ljudski razum ipak malo teško prihvaća. U jednom trenutku mnoštvo ga napušta. Kao da mu govore: hvala ti Isuse na svemu, lijepo je bilo s tobom, lijepo ti govoriš ali ipak, kad malo razmislimo to su preteške riječi za nas. Ipak si malo pretjerao kad si rekao da si ti Kruh nebeski, da si ti Sin čovječji, da si ti Bog. Dobiva se dojam da je Isus zapravo za njih samo bio automat u koji se ubaci žeton i eto ti sve što trebaš. Isus tada postavlja učenicima, svojoj dvanaestorici, pitanje: hoćete li me i vi ostaviti!?

Naša vjera mora biti živo svjedočanstvo

Vratimo se na početak ove meditacije. Ako je naša ekipa Krist, jer svi se mi dičimo svojom vjerom, i ako idemo s Njim i za Njim možemo li se i mi ponašati kao ovo mnoštvo? Ne da se ne možemo ponašati kao oni, nego ne smijemo. Naše nasljedovanje Krista ne smije biti na principu automata – ja malo kleknem, nešto lijepo kažem i eto ga – Krist mi daje sve što hoću. I u našem slučaju postoji preduvjet – ostaviti sve i poći za Kristom, to jest, prvo prihvatiti i u život provesti ono što nas On uči a tek onda se busati u prsa svojim kršćanstvom. Morate priznati da smo zapravo svi mi najvećim dijelom kršćani folklora i lijepo nam je biti u zajednici mladih, u molitvenoj skupini i na raznim drugim događanjima samo zato jer je to ekipa mojih istomišljenika. No naše je biti i s onima koji ne misle kao mi. Naša vjera mora biti živo svjedočanstvo koje je lako ostaviti – samo treba skupiti hrabrosti i progvoriti o tom Kristu za kojim idemo.

Petar na ovo Isusovo pitanje daje odgovor: “Gospodine kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!” To je iskrenost nasjedovanja. Možda je teška riječ Isusova i možda ponekad puno od nas traži, no ako se prepustimo takvim razmišljanjima onda smo isti kao i svjetina koja Ga je napustila. A to valjda ne želimo biti…
I danas te Krist zato pita, a pitat će i svaki dan kada si nesiguran u svoju vjeru i u nasljedovanje: HOĆEŠ LI ME I TI OSTAVITI!?

Kristijan Tušek, Izvor: www.pastoralmladih.hr

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

66 − 59 =