Za razliku od mnogih bogatih ljudi njegovog vremena, Lav Nikolajevič je pronalazio svoje prijatelje među siromašnim seljacima.
Jednog dana u razdoblju gladi u Rusiji, Tolstoj je prošao pored starog prosjaka u seoskoj ulici.
Čovjek je bio prljav, njegova kosa zamršena, a odjeća je visjela u ritama.
Lav Nikolajevič ga je pogledao i prvo osjetio sažaljenje, a zatim i ljubav: “Jadan, jadan čovjek”, pomislio je. “Moram učiniti nešto da mu pomognem. Rado ću mu dati sve što imam.”
Pretražio je džepove svojih hlača i jakne, ali nije mogao pronaći ni novčić.
“O, ne, već sam dao sav svoj novac. Nemam ništa za ovog jadnog, izgladnjelog čovjeka.”
Tolstoj je zagrlio prosjaka i poljubio ga u prljav obraz. “Molim te, oprosti mi”, prošaputao je pisac. “Moj brate, pretražio sam džepove i ništa mi nije ostalo da ti dam.”
Suze su potekle niz lice starog čovjeka, ali oči su mu zablistale radošću. Bezubi osmijeh obasjao je njegovo lice. “Ali, nazvao si me bratom, to je veliki dar!”
Izvor: znakoviporedputa.com
