12. nedjelja kroz godinu (A)
Svi se nečega bojimo. Još od onog trenutka kad se Adam skrio od Boga, strah je sastavni dio ljudskog postojanja koji je, kad nije pretjeran, pozitivan jer nam pomaže izbjeći neugodne i opasne situacije i preživjeti u ovom našem nerijetko okrutnom svijetu. Isus zna da je strah općenita pojava i da je kao takav normalan i poželjan. I njega samog će pred mukom i smrću biti strah. Osim što zna da je strah normalan, Isus zna i da neke osobe i događaji ne zaslužuju naš strah, ali i da neke druge osobe i događaji na koje ne mislimo, koje zbog onih prvih strahova tako olako stavljamo po strani, zaslužuju da ih se bojimo i da na njima poradimo, ako ne zbog drugog onda barem zbog straha. Zato nas on u današnjem evanđelju poučava čega se ne trebamo bojati: „Ne bojte se ljudi…“, „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo…“, „Ne bojte se dakle! Vrjedniji ste nego mnogo vrabaca“, ali i čega se trebamo bojati: „Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.“ U nekim vremenima ovi Isusovi „Ne bojte se…“ i „Bojte se…“ imaju jedno, a u nekim vremenima drugo značenje.
U vremenu progona ili, nama bližeg, komunističkog totalitarnog sustava kad smo živjeli u svijetu sličnom onom koje u prvom čitanju opisuje Jeremija: „Čuh klevete mnogih: Užas odasvud! Prijavite! Mi ćemo ga prijaviti“, to je značenje veoma slično onom izvornom značenju Isusovih riječi. Bio je to svijet u kojemu su mnogi bili u situaciji da ih kleveću i prijavljuju zbog toga što su vjerni Kristu i Crkvi, što su se zalagali za prava svakog pojedinca i cijelog naroda. Simbol svih njih je bl. Alojzije Stepinac. Ali nije on jedini. I mnogi drugi su u toj i takvoj situaciji pokazali da se više od straha za život, položaj i druge slične stvari, trebamo brinuti da ne bismo povrijedili „onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.“ Bilo je, međutim, i onih drugih koji su se u strahu da izgube ovozemaljski život i položaj, a i ne misleći na ono vrjednije što mogu izgubiti, priklonili užasu, klevetama i prijavljivanju. Činilo im se, zbog straha od onog čega se ne bi smo trebali bojati, da se lakše odreći Isusa nego ga priznati. I sam se sjećam jednog događaja iz školskih dana kad sam zbog straha ostao bez riječi nakon što me učiteljica vidjela da se križam i u znak prigovora upitala čitamo li mi u crkvi pjesme Vesne Parun. Samo oni koji pobjede takve strahove, koji postanu svjesni da su ti strahovi besmisleni, jer postoje puno veće vrijednosti kojima trebamo težiti i kojima oni kojih se bojimo ne mogu nauditi, samo oni mogu biti potpuno Kristovi, njemu pripadati i od njega kao njegovi biti prepoznati „pred Ocem, koji je na nebesima“.
Jeremijin: „Čuh klevete mnogih: Užas odasvud! Prijavite! Mi ćemo ga prijaviti“ nije, nažalost, svojstven samo prošlim vremenima i vremenima izravnih progona. Ima toga i u sadašnjosti u kojoj, barem kod nas, nema izravnih progona! Zato se danas donekle izmijenilo značenje onoga čega se ne trebamo bojati, odnosno onoga čega se trebamo. Živimo, naime, u pluralnom društvu u kojemu nam se ne nameće samo jedan izbor, niti je više legitiman samo jedan izbor, nego su i drugi izbori, uključujući i naš, ali i sve druge, jednako tako legitimni. Čega bismo se u pluralnom društvu trebali bojati, odnosno koje je značenje u društvu koje ne prisiljava na jedan izbor, nego nudi mnogo različitih izbora, onih Isusovih: „Ne bojte se…“ i „Bojte se…“? Dojam je da mi kršćani mislimo da je ono čega se trebamo bojati pluralizma. Pluralizma se, međutim, ne bismo trebali bojati. Ne trebamo ga se bojati dok god je kršćanstvo sa svojom porukom jedna od legitimnih ponuda. Ma zapravo, ne bismo se ni tad trebali bojati, kako što se nismo trebali bojati ni one totalitarne ponude koja nam se nametala u razdoblju komunizma. To nam poručuje današnje evanđelje. Čini se, koliko god da to može čudno zvučati, da je baš u ilegalnosti kršćanstvo najautentičnije i najbliže poruci Isusa Krista i njegovog evanđelja! Čega bismo se onda danas trebali bojati? Trebali bismo se bojati hoće li kršćanska poruka koju propovijedamo i dalje čuti i hoće li ta poruka evanđelja koju prenosimo i dalje ostati autentična poruka Isusa Krista. To je u pluralnom društvu, koje nam je dodatni motiv i izazov, naša prvotna odgovornost. I na to Isus danas misli kad nam poručuje: “Bojte se više onoga koji i dušu i tijelo može pogubiti u paklu.”
Mi smo, mi Crkva i mi kršćani, odgovorni za navještaj poruke evanđelja Isusa Krista i za njezinu autentičnost. I zato straše kršćani kojima je malo stalo do te poruke i njezinog prenošenja i još više od toga straši to da kršćani tu poruku iskrivljuju i prilagođuju pogrešnim i egoističnim pogledima na svijet i čovjeka koje im se nude u drugim ponudama pluralnog društva, a sve zbog straha i obzira da neće biti dovoljno suvremeni. Trebamo se bojati biti zavedeni drugim i drugačijim ponudama koje nam se u pluralnom društvu nude i koje su kao takve legitimne, ali nisu spojive s kršćanskom porukom. Ima i još nešto što je danas važno naučiti. U pluralnom društvu, kao što je ovo naše, nije dovoljno osobno ne upasti u zamku straha od nebitnog, a doista je nebitno ima li i koliko i koje su sve ponude u društvu u kojem živimo, nego je potrebno učiniti ono što je u našoj moći da ne bi u mnoštvu nebitnih ponuda bila ugrožena ona koja je doista bitna, a to je ponuda Isusa Krista i njegove Crkve. A to, tu svoju zadaću zaštite onog što je doista bitno, onog za što se isplati dati i vlastiti život, ne možemo i nećemo izvršiti ponavljajući onima koji su odlutali za drugim ponudama pluralnog društva da su u zabludi – bojim se da baš na to trošimo previše snage i vremena – nego u hrabrim i autentičnim kršćanskim životom koji svjedoči vrijednost ponude Isusa Krista i njegovog evanđelja. Njegova je ponuda za nas iznad svih ponuda, ponuda za koju smo spremni izgubiti sve nebitno, jer vjerujemo i znamo da ćemo s njom steći ono jedino bitno. I naravno da u tom nema selektivnosti, da se od Isusa Krista zbog straha i obzira ne može uzeti malo ovoga i malo onoga, nego je moguće uzeti jedino sve. Isus Krist se daje u „paketu“, a u taj paket ulazi i Crkva sa svim onim što ona naučava svojim redovitim učiteljstvom, ili to nije Isus Krist.
Neki u vjeri, osobito onakvoj kakvu propovijeda Katolička Crkva, vide ostatke mračne prošlosti koju treba nadići. Kažu da vjera nije ništa drugo nego proizvod čovjekovog straha pred nepoznatim. Istina je, međutim, obrnuta. Ne samo da strah nije motiv za vjeru, nego je strah bio i ostao najveća prepreka vjeri. Oni koji se boje, nisu i ne mogu biti dobri vjernici. Kako biti dobri vjernici, bojimo li se s pouzdanjem prepustiti Bogu i njegovoj riječi? To je temeljni strah iz kojeg onda proizlazi i ono da se bojimo javno priznati kao vjernici, i da nećemo dostatno iskoristiti život, a i da ništa nećemo pronaći nakon što naš ovozemaljski život završi. Iz toga straha nastaje borba za imati što više, i za istražiti i okušati ovo i ono… I u tom strahu prođe sav naš život. I na kraju možemo samo utvrditi da smo zbog puno nebitnog imali premalo vremena za prepoznati i prepustiti se onom najbitnijem, a to je Bog. Isus nas želi sačuvati od tog osjećaja. Zato nam sada, dok još imamo vremena, poručuje čega se ne trebamo, a čega ne trebamo bojati. Ma zapravo, kad biramo dobro i bitno, ničega se ne treba bojati, pa čak ni onoga „koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu, jer će se tad on, Isus, priznati našim „pred Ocem, koji je na nebesima“, a Otac će nas, kako to Pavao kaže u drugom čitanju, prepoznati onima na koje se „mnogo obilatije razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku Isusu Kristu.“
Mons. Mate Uzinić
