Ima ljudi koji jedva žive. Koraci su im teški. Jedva dišu. I doslovno i duhovno su pogrbljeni. Kao da im pleća pritišće ogroman teret. Klonuli su. I svjesni su toga. Vide da nešto kod njih ne štima. Oni osjećaju da bi trebalo biti drugačije, da bi im koraci mogli biti pokretljiviji, da bi uzdasi i izdasi života mogli biti životniji.
Ali se ipak ništa ne mijenja. Nisu učinkoviti. Ništa im ne ide. Ili im slabo ide. Ne daju svoj maksimum. Mnoge stvari su kadri započeti, ali brzo i lako odustanu. Tako im život postane prepun neuspjeha. Odnosi su im takvi da u njima ne uspijevaju zadovoljiti svoju potrebu za ljubavlju i pripadanjem. Stalno se prilagođavaju tuđim očekivanjima i tako žive lažni život. Nisu autentični. Nisu oni. Osjećaju da nemaju moć nad svojim životom.
Takvim ljudima često su druge osobe krive. Ono što su drugi govorili ili činili, krivo je za njihovu neživotnost. Ili su im okolnosti života krive: da su imali takve roditelje, da su odrasli ili da žive u takvoj sredini, da je stanje u svijetu takvo itd. I sve što im je preostalo jest da plaču sami nad sobom i gledaju svoje klonule korake. I čekaju da se dogodi život. Strašno im „ide na živce“ ta klonulost života, ali s tim ide-mi-na-živce ništa se ne mijenja. Uglavnom se vrte u krug. Takav život često postane dosadan. Isprazan. I to je prava šteta.
Postoji trenutak u našem životu kada trebamo prestati plakati nad sobom i okrivljavati druge za ono što jesmo i što nam se događa. Postoji trenutak u kojem trebamo stati nad vlastitim životom i odlučiti kreativno sudjelovati u organiziranju svog života. U tom trenutku život mi se prestane događati mimo mene i ja postajem onaj koji svoj život aktivno živim. Mi imamo čudesnu sposobnost upravljati svojim životom i učiniti ga lijepim. To nitko ne može učiniti umjesto nas! Kao što nitko ne može uništiti naš život i oduzeti mu ljepotu. Pa i onda kada su okolnosti nepovoljne. Pa i onda kada nam se događaju ružne stvari i kad je život težak. Jednom kad smo odrasli, mi znamo da je život težak i ponekad zapetljan, ali to nije razlog da odustanemo od uživanja u životu. Gdje je onda ljepota našeg života? U njegovoj smislenosti! Ono što se događa mora imati smisla. A smisao mu daje svatko od nas osobno. Isus je u najtežem trenutku svog života dotaknuo tu smislenost. Zato je i rekao: „Nitko mi ne oduzima život! Ja ga sam polažem!“ (Iv 10,18). Isus je znao zašto umire. Znao je za koga umire.
Što je presudno da se trgnemo iz klonulosti i uplakanosti nad sobom? Kako se pokrenuti? Gdje je tajna uspješnog života? U viziji. U ideji. U cilju. Vizija mora postojati u nama. Ako ne postoji, život je bezveze. Kao kad ideš na put, a nemaš cilja. Onda samo lutaš. Vrtiš se u krug. Trošiš svoju snagu, a ne znaš zašto. Ne znaš kamo bi trebao doći. Iako hodaš. Koračaš. Ali takvim koracima nedostaje smislenost. To je ono što umara i čini nas nesretnima. A kad znaš cilj, on te nosi naprijed. On te pokreće. Ako nemamo cilj, viziju, ako ne znamo što želimo – velika je vjerojatnost da ćemo biti nesretni. Klonuli. Muka je to! Bez vizije, život se nije kadar pokrenuti. Nismo u stanju dati svoj maksimum. Nismo sposobni biti sretni i zadovoljni. A to je tragedija.
Sjećam se, prije 20-ak godina iz svojih rodnih Sovića krenuo sam pješice na hodočašće u Međugorje. Bilo je to uoči Velike Gospe. Išao sam sa svojim susjedima. Moj susjed išao je bos. Put je dug oko 50 kilometara. Otprilike 15 kilometara prije Međugorja, njegovi tabani bili su gotovo u krvi. Priznao je kako ne može dalje. Nama je rekao da idemo naprijed, a on će se već nekako pobrinuti da dođe do Međugorja. I tako smo se rastali. Nakon nekoliko sati sreli smo se u Međugorju. Ipak je došao pješice. Izdržao je. Imao je zavjet Gospi. Za svog sina. To ga je nosilo naprijed. Imao je viziju. Imao je cilj. Znao je što želi.
Kad ja stanem pred kamen, za mene je to običan kamen. Kad je Michelangelo stajao pred kamenom, on je imao ideju što bi taj kamen mogao biti. I tako je nastala Pietà. Tako je nastao David. Tako je nastao Mojsije. I ljudi danas prijeđu tisuće kilometara da bi vidjeli te kipove i divili im se. Sve zato jer je Michelangelo imao viziju. Dugo je udarao u kamen i htio ga je uskladiti sa svojom vizijom. To ga je pokretalo naprijed. Udarac za udarcem u kamen. I strpljivo dugotrajno brušenje kamena. Vizija, ideja bila je presudna. Bez vizije, kamena gromada ostala bi i dalje samo kamena gromada.
Tako je i sa životom. Bez vizije, bez jasnoće što želim, neću se moći pokrenuti. Bez jasnoće obzirom na ono što hoću, nema šanse da mi u životu krene. Trebam imati viziju! Svoju viziju. Ne mogu mi drugi pričati o mome životu. Ne mogu se osloniti na tuđu viziju svoga života. Drugi mi mogu pomoći da moja vizija postane jasnija, da je otkrijem i definiram. Ali, moja vizija je samo moja. Samo ja mogu imati takvu viziju, takvu ideju, takvu želju. I Bog želi da se potrošim u ostvarenju te vizije. Pa i onda kada ne bude lako, moji koraci bit će pokretni jer su nošeni nutarnjom idejom o životu. Sveti Franjo Asiški govorio je: „Moja Ljubav je velika tako da za nju svaku bol podnijet ću lako!“ Ljubav me nosi naprijed. Unatoč svemu. I svima.
Dakle, ide li ti u životu? Ako ne ide vrlo je vjerojatno da nemaš viziju. Vrlo je vjerojatno da ne znaš što želiš! Otkrij što želiš, i makar se cijeli svijet suprotstavio – ti ćeš biti sretan u ostvarenju svoje vizije.
Gospodine, pročisti me svojim Duhom. Svjetlo Tvoje neka rasvijetli moje srce i moj um da spoznam što je Tvoja volja za mene. Možda će mi dugo trebati dok ne dođem do jasnoće… Možda već znam što je Tvoja volja za mene i što je želja moga srca, ali se ne usudim raditi na ostvarenju… Pred Tobom odlučujem živjeti svoj život i izvršiti svoje poslanje! Ti mi daj snagu! Bit će to svečanost života! Unatoč svemu! I svima!
fra Josip Vlašić, Izvor: http://www.radio-medjugorje.com/
