Svaki put kada pomisliš da si Bogu nešto veliko dao sjeti se da je on već tebi prije toga dao beskrajno više.
Bio si na Svetoj misi, molio, postio, odvojio za siromašne, pomagao u nekoj volonterskoj udruzi. No nije li sve to istovremeno i njegov dar tebi, dar Božji kao usmjerenje da prestaneš s onim konzumerističkim i materijalističkim načinom života koji nema smisla. Nije li to prilika da središ svoj život, posložiš prioritete, shvatiš što je doista važno na ovom svijetu?
Sama spoznaja da si se jutros probudio i da je pred tobom još jedan dan brojnih mogućnosti u kojemu možeš nešto napraviti, ostaviti nekoga traga, uljepšati nečiji život ispunja te divljenjem prema tome daru. Više od toga ti danas možeš razmišljati, stvarati, osjećati, voljeti, živjeti a ne samo životariti i tražiti načina kako da ubiješ ovo vrijeme koje je pred tobom nekom pasivnošću koja ti ništa neće donijeti.
Dar su i sposobnosti koje imaš, od onih koje nazivaš posve običnima kao što su gledati, čuti, mirisati, osjećati pa do onih složenijih i sve su one znak koliko povjerenje Bog ima u tebe kada ti daje da njima nastaviš stvarati ovaj svijet. Tvoje ruke su produžetak njegovih ruku, tvoje riječi nastavak njegovih riječi koje trebaju tvoji bližnji, tvoje srce samo treba nastaviti ono što je njegovo srce ovdje činilo a to je donositi njegovu ljubav u ovaj svijet.
No više od svega ono što je na križu za tebe učinio poseban je znak da Bog računa na tebe i kada padneš, da vjeruje u tebe i kada ti nemaš više vjere u sebe, da je s tobom i onda kada sebe ne možeš podnijeti. Znak je to da ti daje cijeloga sebe, svoju snagu za tvoju slabost, svoju slobodu za tvoju vezanost grešnim navikama, svoju istinu za sve zablude u koje si upao, svoju smrt za tvoj vječni život. Može li od toga biti išta veće?
