Pravi i istinski vjernik; sve događaje i odnose koji ga se dotiču uvijek promatra kroz svjetlo Evanđelja i u poniznom predanju srca otvara vrata svoga života božanskom djelovanju. Potaknuti Božjom riječju razmišljat ćemo danas o svojoj osobnoj vjeri, kroz trostruku upornost na putu osobnog rasta u vjeri.
Pouzdanje u Boga: Vjera od svakog traži upornost, postojanost; strpljivost pa čak i tvrdoglavost! Živimo u brzim vremenima; kad se sve hoće sada i odmah; u najkraćem roku i što je moguće prije. Postojan u vjeri, s pouzdanjem u Boga što god se događalo, pa i u situacijama koje ljudski izgledaju bezizlaznima! Pouzdanje u Boga mora biti čvrsto! Mojsije drži raširene ruke. To je znak da vjeruje u Božje obećanje, da se pouzdaje u Boga Spasitelja koji u odlučnom trenutku ne napušta narod, ne napušta čovjeka. No kad Mojsiju ruke padaju, jer je slab čovjek, ljudi mu moraju pripomoći. Pouzdanje u Boga kao i vjera, mora na neki način biti i stvar zajednice. Svi zajedno pozvani smo jedni druge poduprijeti u tom pouzdanju. To je prva životna postojanost
Utemeljenost na Kristovskim načelima. Druga postojanost izražena je u onome što apostol Pavao piše svojem učeniku Timoteju «Budi stalan u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao…Budi svjestan od koga si poučen…nastoj da to što si u vjeri spoznao preneseš na druge…U tome budi uporan: uvjeravaj, potiči… u svako vrijeme, zgodno ili nezgodno»! Riječ je dakle o stalnosti i upornosti u načelima i nauku što ga od Krista baštinimo. Ova postojanost mora se iz osobnog iskustva vjere razliti se u cjelinu našega života, u sve pore našega bića. To je životni put koji ne spoznajemo iz vlastite glave ili iz interesa nego vjerom u Boga. Zato Pavao govori Timoteju: pouzdaj se u sve «bogoduho Pismo»..samo ona su te kadra učiniti mudrim i pametnim u ovom svijetu.
Najgore je kad ljudi počnu graditi svoj život bez ikakvih načela: kad okrenemo glavu, srce i pamet od Božjih vječnih neprolaznih principa i počnemo ih krojiti prema svojim sebičnim interesima i trenutačnim hirovima, ne razmišljajući glavom; onda nam stalno nad glavom visi mač vlastite duhovne propasti. Ne poklekni ni pred kim i ni pred čim već ostani uspravan drži se Božjih načela i zakona; i to u svim segmentima svoga života, bez obzira na mišljenje onih koji te okružuju i izruguju bilo to zgodno ili nezgodno, svoj život uvijek gledaj u svjetlu odnosa prema Bogu jer jedino od Njega dolazi prava vrijednost tvoga života!
Upornost u molitvi: Uvijek se valja moliti i nikada ne sustati, rekao je Isus. Tamo gdje nema molitve i molitvenog odnosa s Bogom tamo se vjera ugasila, umrla. Vidimo li da ne možemo živjeti sami od sebe! Bog nas u vjeri stalno prosvjetljuje svojim Duhom i podupire u traženju i spoznaji prave istine; koja ne zarobljava već oslobađa. Valja biti svjestan svoje slabosti, krhkosti svoga bića, svjestan da je sve ljudsko znanje krhko i spoznanje nedostatno, i zbog toga nam se valja obraćati Bogu za novo svjetlo, s njime se u molitvi posavjetovati. «Svoj pogled upravljam k visinama odakle će mi pomoć doći» molili smo u pripjevnom psalmu – to je slika kršćanina!
„Kad Sin Čovječji dođe hoće li naći vjere na zemlji?“ Ako odbacimo postojanost u vjeri; pa počnemo vjerovati samo iz običaja; u prigodama; nekoliko puta godišnje; kad glumimo da smo vjernici; a u dubokoj stvarnosti živimo kao bezbošci onda u nama nema zrna vjere! Ako odbacimo ono u čemu smo od Bog poučeni, pa počnemo unositi u život nekakve čudne istine i po njima živjeti, dajući maha požudi očiju, požudi tijela i oholosti života; a ne njegovoj spasonosnoj Riječi; tada u nama nema mi mrvice vjere! Ako odbacimo molitvu kao ponizan i ustrajan stav pouzdanja u Boga, pa se počnemo pouzdavati samo u sebe i savjetovati se sa ovim svijetom: ili moliti pa po tome ne živjeti- evo još jednog znaka umrle vjere!
Rekao je Isus: «Tko ustraje do kraja taj će se spasiti?» Ustrajmo i njegova pomoć nikad neće izostati i utisnimo u pamet i srce da je naša «pomoć samo u imenu Gospodnjemu i da su njegove oči uvijek iznad onih koji se uzdaju u njega.»Amen!
Don Damir Bistrić
