Evanđelje treće nedjelje adventa govori o Ivanu Krstitelju u zatvoru u koji ga je bacio Herod Antipa zbog njegove kritike nezakonitog braka. Zbog toga je kasnije izgubio glavu po želji nezakonite njegove žene.
Sveti Ivan šalje iz zatvora svoje učenike Isusu s upitom, jesi li ti onaj koji treba doći ili da čekamo drugoga? Je li Ivan najednom postao nesiguran? Zar nije on kod krštenje doživio svjedočanstvo Nebeskog Oca, da je on Njegov Sin. Ili je on postavio to pitanje da bi se i njegovi učenici uvjerili da je on onaj koji ima doći te da njegovi učenici poslije smrti ne ostanu siročad. Isus odgovara da njegova djela govore o njem: „Slijepi ponovno vide, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, a siromasima se propovijeda evanđelje“. Sve to je dovoljno da steknu vjeru. Blago onima koji se ne sablazne, ako očekuju drugačiji Isusov nastup.
Kraljevstvo nebesko je svima blizu koji u njega vjeruju. Čuda su djela koja vode vjeri u Onoga koji je Isusa poslao. Slično pitanje se može danas postaviti i Crkvi. Isus naziva Ivana Krstitelja najveći rođenim od žene,ali kaže da je i najmanji u u Kraljevstvu Božjem veći od njega. Sv. Ivan živi u Starom zavjetu zakona i kazna, a Isus je donio Novi zavjet ljubavi Božje i oproštenja, što je velika razlika.
U poslanici Filipljanima sv. Pavao se nalazi u sličnom stanju kao i Ivan Krstitelj. On se nalazi u zatvoru iz koga ne će živ izići. On piše prvoj crkvenoj zajednici na području Europe koju je on osnovao i koja mu je ležala na srcu: „Radujte se u Gospodinu u svako vrijeme“. Radost ostaje iznad svega žalosnoga i teškoga što čovjek može doživjeti. To treba biti osnovno raspoloženje.
Opuštenost, vedro i radosno raspoloženje je dar Duha Svetoga. Papa Grgur Veliki je napisao lijepu rečenicu: Nikakva protivština ne može nama ukrasti radost unutarnjeg blagdana radosti naše unutarnjosti koja dolazi iz vjere te ne smijemo dopustiti da nam nitko to oduzme. Ako nas valovi olujnog mora ugrožavaju u dubini duše vlada uvijek savršeni mir. Kako možemo postići ovu ravnotežu u sebi? Sv. Pavao poziva nas: „Ne brinite se nego u svakoj prilici molite i i svoje molitve uputite sa zahvalnošću Bogu“. Svaku nevolju pretvorimo u molitvu. Svaku brigu i strah predajmo Bogu znajući da se on za nas briga. To je najbolji lijek protiv svake potištenosti. Sv.Pavao dalje nas poziva: „Radujte se Gospodin je blizu“. Iz blizine Gospodnje dolazi radost i mir koji svijet ne može dati niti ga u sebi imamo.
Zato trebamo tražiti blizinu Gospodnju u čvrstom povjerenju živjeti u razgovoru s Njim i susretati ga u tajni Njegove ljubavi. Molimo u svetoj misi za mir koji nam je on obećao. To nisu prazne riječi, nego stvarnost koju mi doživljavano u brigama svakodnevnice. Sv.Pavao i u zatvoru pred smrt ima pouzdanje te i poziva na radost svoje vjernike, i to u svojoj teškoj situaciji . Možda nas Bog ponekad ostavlja u teškoćama da bi rasli u vjeri. Vjerovati znači: povjerite se Bogu. Vjerovati znači: Ne mogu sam, ali skupa možemo, Gospodine. Neka nam advent bude vrijeme nade u jačanju našeg čvrstog povjerenja u Boga da bi radost poput sv. Pavla darivali drugima, kako je i sv. Terezija kalkutska govorila svojim sestrama.
Luka Vuco
