Polazeći od prvog čitanja iz Knjige Izreka u kojoj smo saznali da je Mudrost „sazidala sebi kuću i otesala sedam stupova“ i priredila gozbu na koju su svi pozvani kako bi, odbacujući djetinjarije i hodeći putem razboritosti, jeli od njezinog kruha i pili od vina koje je ona pomiješala, želio bih euharistijsko otajstvo, koje je i ove nedjelje tema biblijskih čitanja, usporediti s primanjem. Činim to preuzimajući misli iz jedne propovijedi sv. Ivana Pavla II., pape, koju, nažalost, više ne mogu pronaći.
Svi znademo što je to primanje. I svi smo, u ovom ili onom obliku, organizirali neko primanje i bili na nekom primanju. Premda misa nadilazi naša ljudska primanja, ipak svaku svetu misu možemo usporediti s primanjem. Zapravo, misa na neki način i jest primanje, ali primanje koje sam Isus Krist nudi i organizira čitavom čovječanstvu. „Kruh koji ću ja dati tijelo je koje – za život svijeta“, kaže Isus. Riječ je o primanju koje on, uz pomoć Crkve koju je sebi sazidao i u kojoj je otesao sedam stupova, odnosno sakramenata, od kojih je središnji sakrament euharistija, iz dana u dan i nedjelje u nedjelju, organizira i udjeljuje pojedinim župnim zajednicama.
Tijekom običnih primanja domaćin ima riječ, a uzvanici ga slušaju te mu nastoje, onoliko koliko im je to moguće, uputiti koju riječ zahvale, nadahnuti između ostalog i njegovim riječima, ali i razlogom zbog kojeg je organizirao primanje. Ponekad – posebno kad primanje organiziraju moćni i važni ljudi – gosti domaćinu nastoje uputiti svoje molbe i potrebe.
I u euharistijskom liturgijskom slavlju Krist – koji je domaćin – govori svojim uzvanicima. On govori svojom žrtvom, jer euharistijsko primanje je žrtveno primanje. To je vrlo jezgrovit i istovremeno topao govor. Iako smo već naučili napamet taj govor, on nam se prikazuje svaki put novim, svetim, objavljujućim. Taj govor sadrži u sebi objavu cijelog otajstva ljubavi i istine. Iz euharistijskog otajstva saznajemo da se Bog, koji je Istina i Ljubav, očitovao u povijesti spasenja. On nam tu istu povijest spasenja ponovo predlaže posredstvom otkupiteljske žrtve koju slavimo i koju nam je predao u sakramentalnom znaku, kako bi tu povijest spasenja ne samo ponavljali u sjećanju nego obnavljali, ponovo slavili. Slaveći euharistijsku žrtvu, uključujemo se svaki put ponovo u otajstvo samoga Bog, ali i u svu dubinu ljudske stvarnosti u čiju povijest je Bog ušao da je otkupi. Euharistija je obnavljanje tog otajstva, ona je navještaj muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova. U njoj se vazmeno otajstvo obnavlja i izražava, i kao početak novog vremena i kao konačno iščekivanje.
Osim svojom žrtvom, Isus nam u euharistijskom slavlju govori također svojom riječju. Liturgija riječi prethodi liturgiji euharistije. U današnjoj službu riječ Isus nam govori upravo o euharistijskom otajstvu koje slavimo i u kojemu smo svi pozvani sudjelovati, da bismo živjeli i hodili putem razboritosti. Pozivajući nas da se ne opijamo vinom razuzdanosti, već da se punimo Duhom Svetim, razgovarajući među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama, pjevajući i slaveći Gospodina u svom srcu i zahvaljujući Bogu i Ocu u imenu Gospodina Isusa Krista. U evanđelju, koje je središte liturgije riječi, nam kaže da će kruh i vino koji se u misnom slavlju prinose na oltar, nakon posvetnih riječi izgovorenih od svećenika: „Ovo je tijelo moje“ i „Ovo je krv moja“, prestati biti običan kruh i obično vino i postati njegovo tijelo i krv, jelo istinsko i piće istinsko za život vječni, jelo i piće kojim nahranjeni i napojeni možemo vječno biti i ostati s njim povezani, a po njemu povezani i s Ocem nebeskim. „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. … Tko jede ovaj kruh živjet će uvijeke.“
Tijekom ovog svetog primanja i mi njemu, povezano s njegovim primjerom i njegovom riječju, želimo i možemo mnogo toga reći. To što mi njemu želimo reći uvijek je nešto naše, budući da proizlazi iz našeg ljudskog iskustva, naših želja, strepnji, potreba. Često je to jezik trpljenja, ali i jezik nade. Govorimo mu i o nama samima i o svima koji očekuju da ih se na misi sjetimo. Posebno mu iznosimo molitve za supruga ili suprugu, sina ili kći, oca ili majku. Donosimo mu potrebe i želje naših staraca i bolesnika koji nisu mogli doći na misu. Molimo i za one koji možda godinama ne dolaze i ne žele doći na misu. Sjećamo se pred njim i svojih pokojnika.
Ipak, svako misno slavlje ima i svoj specifičan govor Isusu. Da ne bismo na primanju ispali iz konteksta, ono što govorimo Isusu treba biti povezano s onim što je on prethodno rekao nama. Trebamo se svaki put ponovo nadahnjivati na njegovom primjeru i na onoj riječi koju je on nama uputio. U ozračju njegovog današnjeg govora nama, možemo mu zahvaliti što nas je odabrao i svrstao među one koje je pozvao i neprestano poziva na svoju gozbu. Možemo mu zahvaliti i što nam je kroz današnje liturgiju riječi objasnio i objavio da njegova gozba nije obična gozba, nego gozba njegovog tijela i krvi, gozba u kojoj je on sam „Kruh živi koji je s neba sišao.“ Ali, možemo ga i obavijestiti da je i nama, kao Židovima iz današnjeg evanđelja koji simboliziraju one koji mu ne vjeruju i koji ga odbacuju, često neshvatljiv njegov govor o euharistiji i euharistijskoj prisutnosti u kruhu i vinu, da nam je neshvatljiv govor o tijelu i krvi kojima nam samog sebe daje za hranu i za piće i kojima nahranjeni možemo baštiniti život vječni. Možemo mu, nadalje, reći ono što on sam već dobro zna, a to je da mi često euharistijsko otajstvo usnama ispovijedamo i prihvaćamo, ali životom i odnosom prema tom otajstvu stvarno ne potvrđujemo. Možemo mu reći da mu, usprkos svemu, želimo vjerovati, ali i da smo, u skladu s našim vremenom i mentalitetom tog vremena, previše zabrinuti kako pronaći „vino razuzdanosti“ i da imamo premalo vremena za molitvu, za ono vrijeme u kojim bi se razgovarajući psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama, ispunili njegovim Duhom. Možemo mu iskreno priznati da su nam, iako kažemo da smo kršćani, mnogo puta privlačnije i draže drukčije pjesme od onih pjesama koje veličaju njega. Možemo mu, zapravo trebamo mu, na kraju reći da nam je žao, da se želimo promijeniti, da u njemu želimo naći i uvijek nalaziti jedini pravi smisao svog postojanja, kako bi nas po svojem euharistijskom tijelu i euharistijskoj krvi mogao prepoznati dostojnima i učiniti svojima, a što je nedvosmisleno obećao svima koji budu jeli tijelo njegovo i pili njegovu krv.
Sigurno će svatko od nas, nadahnut njegovom riječju, imati puno drugih stvari za izreći Gospodinu tijekom ovog primanja. Isus u ovom misnom slavlju sve to čuje, sve to prikazuje nebeskom Ocu. Neka, međutim, ono što ćemo na ovom primanju primiti od Gospodina bude vidljivo u našem životu, našoj svakodnevici, kako bi i ona, u skladu s Gospodinovim primjerom, postala svakodnevica ispunjena ljubavlju i nadom koja se dijeli i daje svima i koja, poput djevojke iz prvog čitanja, svojim primjerom zove sve ljude da dođu u njegovu kuću, njegovu Crkvu sa sedam stupova odnosno sakramenata i na njegovu euharistijsko primanje koje je Bog Otac, u Isusu Kristu i njegovoj otkupiteljskoj žrtvi na križu, prepravio „za život svijeta.“
Mate Uzinić, biskup
