Kako vrijeme odmiče u našem životu tako se i naše navike mijenjaju. Tada je sasvim svejedno što će se događati jer osjećamo sigurnost koja nas uspavljuje.
Opadanjem nekakvih društvenih zbivanja i povlačenje s godinama u samodostatnost otvrdnulo je ovo naše društvo i baziralo se samo na ono što je prolazno. Svatko misli da se može ostvariti kroz materijalno. Sve je podređeno upravo takvom načinu života koji onda dovodi da se zaboravi na istinske vrijednosti koje čovjeka čine čovjekom. Svakako je velika istina da se čovjek ostvaruje svojim radom. To je jako bitan dio ljudske osobnosti. Zato je naš život dragocjen jer je inkorporacija svega što nas uzdiže prema onom koji je stvoritelj svega. Dekadentnost društva se vidi u svemu pa tako i u našem naprednom radu. Vidljivo je to odmah pri zaposlenju. Ostaci prošlih sistemskih uhljeba diktiraju moći zaposlenja. Nije važno što ne znaš ništa što nemaš škole moraš samo imati rođake dobro pozicionirane u gradu, općini, poduzeću ili pak moraš biti politički podoban tada imaš siguran posao. Nakon studija mladi medicinari teško dobivaju mogućnost specijalizacije, neophodnog usavršavanja jer sinovi i kćeri očeva i majki u bolnicama imaju prioritet za medicinski obiteljski privatni biznis. Em se radi u bolnici, em se ima privatnu ordinaciju ili se radi u nekom od dobro provjerenih poliklinika. Možda za dobro pacijenata? Ne bi se baš reklo. Tako je sve svedeno u ovom našem nakaradnom društvu veza i vezica u koji oni koji vrijede odlaze a razvijaju se obiteljski biznisi na svim društvenim razinama u kojem se mantraju različite floskule.
Ono što su stvarale generacije u vremenima prije nas, danas je jedva izvedivo. Bezlične arhitekture stvaraju bezlične osobnosti. Uza svu tehniku više nema iscrpnih ljepota koje izlaze iz ljudskog srca i ljepote koje okolicu i naš životni prostor oplemenjuju. Sve oko nas svedeno je na podložnosti poslu i sve je robovski usmjereno upravo na službu cjelodnevnog boravka na poslu kako bi se izgubio doticaj sa onim što je sveto. Sa sobom. Taj rascjep udaljava ljude. Obitelji se ne susreću. Obiteljski stol koji je centar kuće je ostao prazan. Ostaju samo melodiozne srcedrapajuće pjesme koje podsjećaju na prošla vremena kada su ljudi zajedno izgrađivali svijet svojom prisutnošću, svojom osobnošću i osebujnošću. Nema više susreta, za sve se moraš najaviti, sve se mora organizirati pomno, a ako se što takvo i dogodi onda nastaje zbrka i pomutnja. Tako da gost ponajprije može vidjeti da nije ni dobrodošao ako nije od koristi. Svi smo prezaposleni. Svi poput poslovnih ljudi s Wall stretta žurno gazimo svojim ulicama sa mobitelom na ušima. Satrasmo se od sređivanja važnih poslovnih kontakata, menedžerskih ugovora s kojima mijenjamo svijet svojim velikim sposobnostima. Ali sve brzo prođe. Sve se jako brzo mijenja. Tada ako si dobre sreće po napasti odeš u mirovinu. Više te nitko ne treba. Mobitel ti šuti. Tek koja poruka ili kakav razgovor. Ali više nisi potreban nikom. Jer ti je vrijeme prošlo jer te je vrijeme pregazilo. Više nisi u stanju sređivati veze i vezice. Ostaje ti samo da se brineš što ćeš jesti i piti i pitati se hoćeš li imate nage za prošetati. Dani postanu sumorni i teški osamljeni i beznačajni. Takav je naš život ukoliko se samo svede na stjecanje. I na kraju što je to sve što imaš. Dok imaš dobar si a kad presuši tekući račun, štedni ulog, kad nestane deviza, kada se rasproda obiteljska srebrenina ni najbliži te više ne posjećuju. Ostaješ sam sa svim što si stekao. Sa svojom prazninom jer u prazno se ulagalo. A tada ostavljeni od ljudi i najdražih ostane bolna priprema za susret s Bogom jer on jedini ostaje pored nas kao tješitelji i snaga.
Kroz cijeli naš život se proteže ova evanđeoska rečenica koju smo čuli danas koju i sami ponavljamo: „Što mi je činiti da imam život vječni.“ Uvijek se u nama prelomi samo u teškim trenutcima. Kad si zdrav Bog ti ne treba. Što će ti. Tada imaš svoj novčanik. On je svemoćan. On pruža zadovoljstvo on daje sigurnost, on je otvorena vrata u svijet jet seta i poznatih, on je put koji ti osigurava reputaciju i poznatost. On je sve. S njime se kako je došlo vrijeme jedino i možeš oženiti, naručiti djecu po želji i biti siguran da je to tvoja moć a ako nemaš onda je to sve upitno. Ali samo na kratke relacije novac usrećuje. Za sve naše probleme je postalo rješenje naše imovinsko stanje. Loše si volje, netko te naljutio, osjećaš se nevoljeno ma odeš u shopping. Ispeglaš karticu kao lijek za bolne frustracije i odmah se osjećaš bolje i voljen. Sve rješava kartica. Za sve je dobro dok ne dođe onaj susret kad shvatiš da je kraj blizu da smrt kuca na vrata. Onda kada se više ni jedna dijagnoza ne može promijeniti. Neki koji su imali toliko novca mislili su da imaju moć mijenjajući organe živjeti vječno ali ipak su umrli. Doista smo se svi previše ostavili života dostojna čovjeka i priklonili iskvarenim vrednotama koje su zavladale nama.
Izgrađujte svijet po postulatima Krista. Materijalno nam je potrebno, no treba nam služiti jer mi smo njegovi gospodari, a ne da mi služimo njemu i da novac gospodari nama. Ulažimo u ono što je najveće blago u one koji su pored nas svoju obitelj. Svoju djecu odgajajte za plodnost rada. Ne stvarajte od njih nesposobnjakoviće jer stalno se čuje: “Nemoj ti, majka će. Ja ću to to je teško za tebe. Neka moje dijete ima kad nisam imao ja.” Stvarajte im dobre radne navike i neka se ostvaruju. Razbijajte stereotipe veze i vezica koje ubijaju ovo napaćeno društvo. Izborite se za svetost života i neka vaše najveće blago bude Gospodin iz kojega će onda proizaći svaki blagoslov ljubav dobrota i mir.
Don Damir Bistrić
