Kada su pitali jednog čovjeka kako su izgledali ljudi koji su ga izdali, odgovorio je da su izgledali prijateljski.
Prikazivali su prijateljima, tako lijepe riječi su izlazile iz njihovih usta a njihova obećanja su bila nevjerojatna. Dođe prije ili kasnije svaki čovjek u takvu situaciju, kada gleda u ljude koje je poznavao i pita se gdje su nestali, kada preispituje što je krivo napravio ali na kraju shvati da ne može razumjeti što se događa u tuđoj koži.
Zato kada te ljudi napuste znaj da te Bog neće ostaviti. Iako pomisliš da će se tvoj svijet nakon toga potpuno raspasti, da više nećeš vidjeti razloga za život, da ćeš izgubiti oči i uši za ono lijepo u životu, ipak shvati da je sve to jedan put preobrazbe, jedan način pročišćenja života. Izdaje i povrede su način na koji sazrijevamo, nisu to godine koje imamo i škola koju smo završili. Otvaraju nam se oči za ljude i shvaćamo da su riječi koje govore jedno, a njihovo ponašanje drugo.
Shvati da vrijeme ne liječi srce, ne gasi povrede, ne umanjuje rane, jedino vjera to može učiniti, vjera u onoga koji je prošao isti put, put križa. Križ nije iznimka u kršćaninovu životu, ono je pravilo, put kojega ne možeš zaobići ako imaš smisao i želiš pokazati kolika je tvoja vjera u Isusa ali i početak jednog boljeg i ljepšeg svijeta koji dolazi nakon zore uskrsnuća. Isus je onaj kome trebaš predati sve rane, povrede i boli i shvatiti da drugog iscjelitelja nema.
Zato kada te ljudi napuste znaj da te Bogu nije svejedno što se s tobom događa. Potraži snagu u sebi koju ti on daje i nemoj se predati malodušju i rezigniranosti. Takvi prijelomni trenuci nisu da te unište nego da preko njih shvatiš da vrijednost života, da počneš cijeniti male stvari i odnose s ljudima koji te vole a koje ponekad zanemaruješ. I zato kada se nađeš u svojim najtežim trenucima nikada ne zaboravi da te Bog nosi na svojim rukama. Nikada te neće ostaviti.
