Svakog jutra, u malom bogatom kraljevstvu, neki je prosjak bez riječi donosio kralju jednu jabuku, a onda bi otišao. Kralj, koji je bio navikao primati mnogo skupocjenije darove od tog voća što je jutrom stizalo, volio se narugati na račun prosjaka, kad bi ovaj otišao.
Svi su na dvoru oponašali kralja: jer zaista ne bi bilo prikladno ne postupati ili ne misliti kao kralj.
Prosjak se nije obeshrabrivao i svakog je jutra iznova dolazio i predavao kralju u ruke svoj dar. Iako mu je to bilo već dosadilo, kralj je ipak primao dar, uz hinjeni smješak i odlagao ga u jednu košaru. Bila je već krcata i jedva je u nju više moglo stati sve voće koje je prosjak s ljubavlju, pažnjom i strpljivošću donosio.
Jednog dana najdraži kraljev majmun uzeo je jedan komad tog voća i zagrizao ga, a onda ga je odmah bacio pred kralja. Kralj je, sav u čudu, ugledao usred jabuke dijamant.
Istog trena je naredio da se otvori sve voće koje je bilo nagomilano u košari i u svakoj je jabuci našao dijamant.
Još uvijek u čudu, kralj je dozvao neobičnog posjetioca i zatražio objašnjenje. Ovaj je odgovorio: “Donosio sam vam ove darove da shvatite da vam život svakoga jutra nudi poseban dar na koji vi zaboravljate radi silnog ovog bogatstva kojim ste okruženi. Taj dar je svaki novi dan koji započinje.”
Mnoge stvari izgledaju isuviše važne, ali postoji jedno dobro koje sve nadilazi i koje je kao dijamant skriven u našem srcu – to je osmijeh što ga darujemo onome kome je potreban. Nosim li svakoga jutra nekome svoj dar?
Bruno Fererro
