U poplavi sveopće komunikacije i svih oblika komunikacije iskreno pravo zajedništvo današnjeg čovječanstva izostaje. I ma koliko god bilo društvenih događanja u njima se vidi tužna činjenica ljudske samoće.
Društvena samoća, osamljenost i izoliranost zapravo i rastače naše društvo. Za sve ti na tim zajedničkim događajima koji vrve ljudima ipak je potreban neki plus stimulans nešto što će te podići, osloboditi da se bolje osjećaš. Biti prisiljen u prisutnosti tijelom poradi društvenih normi na nekom inventu a odsutan duhom nikako nije znak zajedništva. Mnogima su puna usta tog zajedništva. Obično o njemu govore oni koji zajedništva nemaju ali se smatraju pozvanima svakome spočitavati i prigovarati. Uvijek je po takvoj logici očito bolje prigovoriti drugom da se ne prigovori njemu. Takvi obično nemaju nikakvih granica. Oni su sveznalice koji se nameću kako bi se prezentirali kao nekakvi ekstra suvremeni mudraci koji šakom i kapom dijele savijete. Jer oni sve znaju i sve poznaju. Oni se žele petljati u tuđi život. Uzimaju za pravo drugom dijeliti lekcije a sebi ih ne znaju dati. Takvi imaju gard uvaženih i smatraju sebe Bogom danima jer se njihova poštuje. Kao nešto predstavljaju. Možda bi njihove riječi i zadobile smisao i imale težinu ali ne dostaje im osnova zajedništva a to je ljubav. Prigovarati samo eto tako, trovati kriticizmom udaljuje i zatvara istinu ljubavi. Tamo gdje nema ljubavi tamo nema zajedništva i tamo nikakva opomena ne izlezi kao dobronamjerna jer je odjek njihove vlastite oholosti i zavisti.
Mi kao vjernici usmjereni smo jedni na druge. Ne može nam biti svejedno ako se netko udaljio od zajedništva vjernika. Naše zajedništvo se uvijek očituje u zajedništvu s Kristom. Kršćani dišu zajedno. Na to nas je i pozvao Krist. Na zajedništvo s njim. Da budemo jedno. Nitko se od nas ne može spasiti bez zajednice vjernika kojoj pripadamo. Zajednica nas i oblikuje u one koji svjedoče radosno Kristovu ljubav. Bez te ljubavi nema napretka niti ima života. Prelako smo prihvatili nezdrave trendove koji nas udaljuju jednih od drugih. Otuđenost je zavladala s nama. Zatvaramo se svojim vratima. Nije to ni čudo. Svi smo dostatni samima sebi. Zato su nama i nedjelje koje okupljaju postale suvišne jer sve se nešto obavlja nedjeljom. Sportski događaji, turniri, nastupi, natjecanja, šopinzi za to služe nedjelje. Lakše je opravdati se na taj način. Umiriti svoju savjest koja je i onako već otupila na bilo što. Jer to tako svi rade. Takav je tempo života. No što će nam sav taj tempo dati i što nam ostavlja doli naše duhovne praznine. Ništa dušu ne napunja doli jedno – susret s Bogom.
Kršćani općenito na sve danas šute. Sve šutke prelaze preko ozbiljnih stvari jer bolje se ne petljati, ne izlagati. Jer kad bi reagirali kao ljudi bi nas čudno gledali. Uvijek nam je bitno to neko mišljenje tamo nekih ali dosta nebitnih. Kao krivo će nas interpretirati. Radi vjerskog stava će nas ismijati. Pa što i onako smo postali podsmjeh svijetu. Previše smo se bazirali na jadne paušalne procjene tih nekih koji će i onako na sve načine činit da se ušutka ona snažna istina koju nam je Bog ostavio da kao evangelizatori pronosimo radosnu vijest spasenja. Nedostaje nam srca i gorljivosti u životu vjere. Možda nas u nekom trenutku i ponese kakav entuzijazam ali kako nas brzo ponese tako još brže splasne jer se brzo preplašimo.
Današnjom nedjeljom naš Gospodin, učitelj i spasitelj želi nas osnažiti za naše djelo koje smo primili po krštenju. Naše zajedništvo se ponajprije izgrađuje u obitelji. Ona je prva zajednica. Zajednica vjere. Zajednica koja se međusobno u ljubavi podržava, potiče. Zajednica koja se okuplja oko zajedničkog stola gdje se rješavaju svi problemi. Gdje roditelji starješine vjere svoj pomladak poučavaju ljubavi i utvrđuju u vjeri. Zajedno slave riječ Gospodnju i s njome se hrane zajedno uče. Tu je izvor ljubavi i izvor zajedništva. Tu je svaka opomena puna blagosti. Tada se i najteža pitanja rješavaju jer opomenuti je poziv. Opomenuti u blagosti i potkrepljene istine. Jer obitelj je Božje ljubavno otajstvo brižnosti i snažne povezanosti. Onda nam je lako izgraditi zajednicu vjernika. Jer na dobrim temeljima je lako graditi i izgrađivati. Itekako nam je važno u ovom vremenu da se međusobno potičemo i da jedni dugima dajemo vjetar u leđa. Ne da se kudimo, ogovaramo, izmišljamo, ponižavamo. Na našim riječima se vidi kako si što nosiš u sebi, koje su tvoje rane duše koje su ostale otvorene, koje te ograničavaju i sputavaju a u postupcima ljubavi očituje se tko si. Zato je svima nama toliko neophodno u ljubavi jedni druge poticati na dobro i sveto. Svi smo željni jedinstva, zajedništva, ali je također malo graditelja tog zajedništva. Strpljiva i plemenita srca stvaraju nebesko ozračje a individualizam nas izdvaja i otuđuje. Svi smo pozvani da jedni druge spašavamo. Nije vlast ta koja veže i razrješuje. Jedino što nas veže i razrješuje jest ljubav. Što ljubav sjedini ovdje bit će sjedinjeno i u vječnosti, a što mržnja razjedini ovdje bit će razjedinjeno i u vječnosti.
Oslobodimo se obmana kojima nas se dresira i u ljubavi se izgrađujmo za život dostojan čovjeka po mjeri Božjoj. Poučavajmo se dobroti i ne osvrćimo se na ništa. Dušu otvarajmo samo onom koji ima snagu izliječiti svaku našu bol, jedinom liječniku i lijeku Isusu Kristu. Onaj kojem je stalo do tebe, do tvog života, posvetit će ti se u ljubavi pa i kad opominje. Nemojmo se zatvarati već u ljubavi poslušajmo. Ako opomena ili dobronamjerna kritika ne dolazi iz ljubavi tada će te je prepoznati. Tad nas to ne veže jer nije za naše dobro ni naše spasenje. Neki su sa vama u slobodno vrijeme a neki oslobode vrijeme da bi bili sa vama. Izborimo se za dobro i radimo na zajedničkom spasenju. „Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon.“ U ljubavi zajedništva molimo jedni za druge i neka ovaj svijet postane bolji, svetiji i prepun Božje svete prisutnosti.
don Damir Bistrić
