Odnos s Bogom obuhvaća cjelinu našega života, a ne samo riječi koje govorimo o njemu i vrijeme u kojem to činimo.
Mnogi ljudi misle da ako se u nekom razgovoru ne spominje riječ Bog da to ne može biti govor o njemu. O Bogu i s Bogom govorimo svakom svojom riječi koju kažemo drugima, o Bogu i s Bogom govorimo u svakoj svojoj šutnji u kojoj tražimo istinu o životu, preispitujemo sebe, i pokušavamo biti brat i sestra svih ljudi.
Govor o Bogu nije samo razbacivanje religioznim frazama. Znakovito je to što Isus oprašta i najvećim grešnicima, a onim farizejima i pismoznancima koji su se smatrali najbližima njemu, onima koji su se razbacivali religioznom terminologijom kaže: „Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće.“ Na drugom mjestu kaže: „Neće svaki koji mi govori Gospodine, Gospodine ući u kraljstvsvo Božje, nego onaj koji vrši volju Oca moga koji je na nebesima.“
Bog je naš život, to bi trebao biti svakoga dana i svakoga sata, Bog nije samo fraza u našim ustima ili riječ koju pišemo o njemu. U našem životu se On vidi ili ne vidi, ne u našim riječima. Svjedok je onaj koji živi Isusovu poruku, a ne onaj koji je nešto čuo o njemu i nastavlja živjeti po starom. Tužno je da bi mnogi ljudi Boga željeli zadržati u granicama crkve, jer nemaju snage u svakom trenutku i na svakom mjestu svjedočiti njega i svjedočiti za njega.
Najveća snaga koja nas vodi naprijed kroz život nisu poticajne riječi koje čujemo od drugih, niti naša vjera u nas same, nego Božja ljubav. Kada shvatimo kolika je milost imati dar života, moći misliti, govoriti, osjećati, hodati, ljubiti tek tada razumijemo da je sve ovo što imamo neprocjenjiv dar njegove ljubavi, i da je svaka naša riječ, misao, pokret, udisaj, sve ono dobro što činimo drugima samo uzvraćanje te ljubavi.
