Cijelo ovo vrijeme čitamo kroz djela apostolska kako je Crkva polagano rasla i stasala te kako su se u zajedništvu svi poučavali i jedne druge bodrili. Ovaj dar milosne Božje providnosti nas sve uvodi u otajstvenost koja je i nama danas potrebna jer bez napretka u svojoj življenoj i proživljeoj vjeri nema budućnosti.
Važno nam je dok slušamo Božju riječ shvatiti kako Bog nikoga nikada ne prisiljava na vjeru. On ne traži poslušnost i sljepoću već svakoga koji uzvjeruje bodri i hrabri. Krist je uvijek spreman odgovoriti na sve naše upite osim na ona pitanja koja se njemu postavljaju u tvrdokornosti, na pitanja koja uzrokuju zatvorenošću i samodostatnosti. Neophodno je ljubiti Gospodina i njegove zapovijedi čuvati, te vjerno svjedočiti i navještati ono u koga smo povjerovali. Zato i apostol Petar danas kaže:„Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem.“ Čitajući rezultate jedne ankete da se uočiti kako katolici najmanje znaju objasniti sadržaj svoje vjere i svog identiteta. Ta tužna činjenica tako se osjeća među nama.
Unatoč svepisutnog kako kažu vjerskog odgoja i vjerske prisutnosti, nakon dvadeset pet godina vjeronauka u školama, župnih kateheza, priprava za krizme i pričesti i dalje slabo poznajemo vlastitu vjeru. Iz tolikog neznanja o vjerskim pitanjima jer svi su postali doktori znanosti iz vjerskih pitanja.Svi nešto govore, ponavljaju i neznaju o čem govore jer njih nije ni briga za vjeru. Bitan im je indoktriniran odnos u kojem su okrenuti postavljanju Kristu pitanja koja ih i onako ostavljaju zatvorenima i okrenutim vlastitom egoizmu neostvarenosti. Ali ti isti naći će se i tražiti što im pripada. Kao da je vjera samo zato da se neko sprovodi koji nikad nije ni bio u životu Crkve. Ili pak da primi sakrametne jer to je baš ljepo i svečano. O kako je jadno i teško gledati i proživljavati takve situacije u kojima se traži zanjekati Krista na nekršćanskim podjelama sakramenata i sakramentala. A kad treba posvjedočiti svoju vjeru osjećaj koji prevladava je osjećaj neugodnosti.
Danas nam pismo daje ispit savjesti da se zapitamo kako svjedočimo svoju vjeru? Kako nudimo razloge vlastite vjere i kako obrazlažemo to zašto smo kršćani i po čemu? Među nama vjernicima vlada opći kaos toliko neznanje koje onda dovodi do beznadnog stanja u kojem crkvu gledamo staromodnom i ništa nam se neda jer nam nedostaje volje argumentirano izlagati stavove crkve u koje čini se i sami više ne vjeruju. „S lažnom se skromnošću čovjek zadovoljava djelomičnim i privremenim istinama ne postavljajući temeljna pitanja o smislu i zadnjem temelju ljudskog osobnog i društvenog života.
Čovjek vlastiti život nikad ne može temeljiti na sumnji, nesigurnosti ili laži: takvo postojanje stalno bi uznemiravali strah i tjeskoba.“ Tako stoji u dokumentu Fides et ratio sv. Ivana Pavla II. Doista je važno svima nama nanovo vraćati se izvorima koji nama vjernicima daju osježenje i mir. To što će se neko naći uvrijeđen netreba nas bojati. Valja priznati. Prekinimo se zavaravati nije svih 89 % izjašnjenih vjernika. To što imamo i sve sakramente ništa to ne znači ako se vjera ne živi. Jer da znači onda bi naše društvo polazalo vjerničko lice a ne neprestano lice bezvjerstva, okultnoga i trajnog života laži. Oni koji su povjerovali u Krista Gospodina pozvani su upoznati svoju vjeru, imati hrabrosti svjedočiti i obrazložiti je pred drugima te ujedno biti spremni u poniznosti učiti i poučavati se pismima. Današnje evanđelje završava ovim riječima: „Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.«
Zaustavimo se danas i uprimo svoj pogled Kristu zamolimo ga onako kako to vjernici znaju u poniznosti srca prepunog ljubavi i izrecimo mu ono što nosimo u sebi. Znajući koliko nas ljubi obečajmo mu živjeti u zapovjedima kako bi uvijek i svagda iz naše vjere proizašlo svako uslišanje naših potreba.
Don Damir Bistrić
