Teško je živjeti po Božju; teško je svakodnevno živjeti ono što nam Isus savjetuje u Evanđelju.
Nekada se jednostavno osjećamo umornima; pitamo se toliko puta: pa ima li smisla truditi se; promatrajući svijet oko sebe možda smo u napasti dignuti ruke od svega: na putu izgradnje osobne vjere; u hodu s Bogom nailazimo na dvije vrste zapreka. Bilo je i ima onih koji će moju vjeru i povjerenje u Boga proglasiti otrcanim, izrugati. Sve svesti na bezvrijednost i banalnost.
U prvom čitanju čuli smo jedan takav primjer iz židovske povijesti. Htio je kralj Antioh ugušiti vjerska uvjerenja židovskog naroda „bičevima i volovskim žilama“, naročitu vjeru u uskrsnuće mrtvih. Vjeru u kažnjavanje zla i nagradu dobra. U Evanđelju saduceji, koju stotinu godina poslije želeći izrugati uskrsnuće do mrtvih postavljaju provokativni smiješni upit Isusu. Kako će sedmero braće podijeliti u nebu jednu ženu kojoj su na zemlji bili muževi. Zaboravljajući da vječni život nije jednostavno nastavak ovozemaljskog, već uskrsnuće na novi život, u kojem prestaju zemaljske zakonitosti.
Većini onih koji danas upravljaju svijetom i prave se bogovima vjera i evanđeoski savjeti, vječni život čine se nepotrebnim, nerazumnim. Vjernike proglašavaju budalastima, smiješnima, neprijateljima slobode i napretka. Nigdje ne vide Duha Božjega. Za njih postoji samo ovozemni svijet i zemaljski užitci za kojima treba trčati. Trude se iz čovjek i društva istisnuti i zadnju kap Božjeg zakona ugrađenog u narav ljudsku. Pa ako treba i „bičevima i volovskim žilama.“ Ne prežu više ni od fizičkog nasilja. I bivaju zato hvaljeni kao junaci, borci modernog doba. Slično je tako i s nama samima. Toliko se puta odlučujemo, pokušavamo biti redoviti dionici sv. Mise, ispovijedi i pričesti, redovitog molitvenog života. Umjesto da sate i sate provodimo pred televizorom i računalom, odlučujemo radije njegovati svoj duhovni život. Govorimo kako ćemo se više posvetiti djeci, svojim najbližima, kako ćemo pripaziti na svoj jezik, na neumjerenost u jelu i piću, da ćemo se više potruditi oko bračne sloge i ljubavi i onda klonemo napuštamo život vjere. Prebrzo se ohladimo od žara Božje ljubavi i milosrđa. Sad smo u ovom svijetu, u ovom načinu života. Ovdje živimo tajnu života. Sama čovjekova struktura postavljena je za vječnost. Život je misterij.
Isus nam danas govori, poslije farizeja i za razliku od saduceja, o uskrsnuću tijela. Ne uskrisuje biologija nego čovjek, novi duhovni čovjek. Svaki produhovljeni život je na putu uskrsnuća. Čovjek raste iz tijela u vječnost, iz zemlje u nebo. Zato je naše kršćansko poslanje postati čovjek kao Isus Krist, koji je naše Nebo, znači uskrsnuti i biti u Bogu. Zato ne uskrisuje spolnost ili fizika, nego osoba. Duh Božji u čovjeku daje mu vječnost. Sv. Pavao nas poučava: „Tko u tijelu sije u tijelu i žanje, tko u duhu sije u duhu i žanje.“ Zato uskrsnuće ne treba shvatiti kao reanimaciju ili reinkarnaciju kako neki bi danas htjeli, nego uskrsnuće promatrajmo kao produhovljeni život. Uskrsnuće nije povratak tamo na nekom trenutku nego nastavak. Život koji nikad ne prestaje. A to se ne može dogoditi bez opredjeljenja za vječnost svim svojim bićem. A opredijeliti se za vječnost znači opredijeliti se za ljubav. Ljubav životu daje vječnu kvalitetu i kvalifikaciju. Ona je božanska iskra koja je stavljena u naš život. Stoga kraj fizičkog života je početak novog i vječnog življenja. Umiranje je novo rađenje. Događa se bolno kroz odjeljenje od zemaljskih uzdanja, ali se otvara novi život i nova radost jer naš “Bog nije Bog mrtvih, nego Bog živih.”
Bog je Bog stvoritelj koji stvara čovjeka na svoju sliku i priliku i određuje ga prema sebi i svojoj ljubavi. Bog stvara čovjeka za vječnost. Ako prihvaćamo i živimo ljubavi ona će prožeti naš život i preobraziti ga u božanski. Bog nam svima nudi ljubav, a mi joj se otvarajmo i prihvaćajmo je u cijelosti. U drugom čitanju Pavao piše kršćanima u gradu Solunu. I njima se očito događalo da su se umorili u nastojanju da kršćanski i žive i misle. Nije im bilo lako. Bili su manjina u velikom gradu koji nije nimalo odisao kršćanskim duhom. Napast je bila velika da se vrate prijašnjem načinu života. Zato ih apostol naroda sveti Pavao opominje: „A sam Gospodin naš Isus Krist…neka ohrabri vaša srca i neka vas učvrsti u svakom dobru djelu i riječi!“
Evo to je naš ključ. Naravno da naše sile nisu dostatne. Bog je onaj koji nam daje ohrabrenje i nadu. Bog koji nas snaži da ustrajemo u dobru djelu i riječi postaje nam pomoć. Zar nije sličan i primjer sedmero braće i njihove majke iz prvog čitanja. Bijahu mladi, različite dobi ali ukorijenjeni u vjeri u Boga. Pred prijetnjom smrću sigurni su u vječne vrednote. Imali su oni uza sebe majku koja je znala u njih uliti takvu snagu vjere u Boga. Bog je onaj koji nas svojom milošću hrabri i podržava. Sve ovozemno može nas iznevjeriti, namjerno ili ne namjerno ali Bog nas nikada neće iznevjeriti niti napustiti. Zato sveti Pavao tješi vjernike i današnjeg dob: „Ali vjeran je Gospodin, koji će nas učvrstiti i sačuvati od Zloga.“ Trebala je Solunjanima utjeha kao što treba i nama danas. I nama se koji put čini da živimo u nekršćanskom gradu, gdje su kršćani neznatna manjina. I nama može izgledati da je glupo vjerovati da čovjek može ustrajati u ljubavi, praštanju, u trezvenosti, u dobroti. Čini nam se kao da smo izronili iz nekih davnih stoljeća i upali u ovaj košmar koji nas odvlači od Boga i Evanđelja. Nema razloga biti tjeskoban zbog toga. Bog je onaj koji nas je pozvao. Bog nas i učvršćuje u svemu što je plemenito, čestito i sveto.
Na koncu ostaje nam najvažniji oslonac a to je Isus Krist. Nebitno je za nas ono što se u svijetu događa i što nas okružuje. Ludosti ovoga svijeta kao da nema kraja. Ali one su ionako prolazne i nisu vrijedne spomena prema Božjoj ljubavi i Božjoj sili. Vjernik prihvaća i ono što ne razumije jer izlazi iz Božjih usta dok nevjernik prihvaća samo ono što može svojom pameću dokučiti. Tu je bitna razlika. Zato jedni ostaju zarobljeni zemaljskim, a drugi žive u nadi da će njihov život po Isusu Kristu doživjeti neslućeno stanje savršenosti i besmrtnosti. Surađujući s Ljubavlju Božjom koja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan. To je naša nada i naša radost. Naša je snaga i naša je radost Evanđelje i spasenje Kristovo. Time ćemo u svoje srce unijeti toliko željeni i potrebni mir, a u ovaj svijet divan primjer vjernosti i radosti u Kristu za život kojem nema kraja.
don Damir Bistrić
