Otvarajući svoje srce Bogu da ga ispunja ljubavlju dopuštamo mu da u nama čini velika djela!

PETAK, 3. NEDJELJA DOŠAŠĆA

Polagano se približavamo proslavi Božjeg rođenja. Njegov put dolaska među nas bio je od početka mukotrpan. Prepun izazova od onih koji su prihvatili vršiti Božju volju.

Nakon jučerašnjeg evanđelja u kojem smo čuli kako je Bog obradovao prinovom Zahariju i Elizabetu. Malo iza toga događa se središnji događaj Božje proslave i Božjeg ulaska u svijet. Marija prihvaća Božju volju. U abrahamovskoj poslušnosti bez puno pitanja otvara se Bogu za djelo koje ni sama ne razumije. Premda bi smo svi mi radije mozgali o tome kako je to bilo i što se sve događalo. Kako je to anđel izgledao? Koliko je bilo svijetla? Ili neka od naših maštovitih pitanja no sva ona zamagljuju svetost ovog povijesnog događaja. Naša radoznalost vezana je za prizemnost naše površnosti a to nam uvijek kaže kako nam manjka vjere i ljubavi u Božju svemoć. Naša oholost i taština prepreka su za sve ono što Bog čini za nas. Sami stvaramo zapreke Božjem djelu spasenja u nama. Bog je uvijek otvoren prema nama i prema našim potrebama. Nositi u sebi dar Božje prisutnosti osvjetljava se tama našeg života i daje se odgovore na sva pitanja.

Slušajući današnje evanđelje svjedočimo snažnoj ljubavi. Ljubavi koja nije prijetvorna i koja u sebi ne nosi nikako iskorištavanje i koristoljublje. To može samo srce koje je neiskvareno. Iz tog srca izlazi sva snaga povjerenja za sve što je nama ljudima današnjice bitno. Toliko se puta bojimo primiti potrebne Božje darove. Prema Božjim darovima smo nepovjerljivi ali zato neprestano litanijski nabrajamo što bismo htjeli. Naša molitve su toliko infantilne i cijelo vrijeme ponašamo se infantilno kao kojekakvo derište koje ako nije dobilo igračku ili slatkiš pravi scene bacajući se po podu trgovačkog centra i vrišteći u znak prosvjeda. I premda dobijemo sve nikada to ne vidimo zapravo ne želimo vidjeti i nikada nismo zadovoljni sa onim što nam je Bog darovao uvijek nam je malo. Mogao je bar još malo.

Doista ljudsko srce prepuno je nezahvalnosti. Okorjeli smo u oholom egoizmu u kojem smo samo mi potrebni i samo mi trebamo sve. Sve je to indikacija da nemamo ljubavi i da nam je srce zagušenom tamom taštine. Vječno iskušavamo Boga i mislimo kako smo pravedniji i od njega jer mi smo dobri a svi ostali su oko nas zli. No možda je ipak obrnuto. Otvarajući svoje srce Bogu da ga ispunja ljubavlju dopuštamo mu da u nama čini velika djela. Prateći Mariju u njezinoj neiskvarenosti otvara nam se sasvim drugi svijet ljudskih potreba. Ljubav prema Bogu dariva sve. Umjesto želje za posjedovanjem i moći, umjesto želje za upravljanjem i samovoljom u nam se javlja smo jedno čista želja za Božjom prisutnošću. Potrebno nam je tako malo u ovom životu. Drago milo lice prepuno blagosti. Pogled koji sve govori. Osmjeh koji daje sigurnost. Utješna riječ u tamama i nerazumijevanju. Iskrenost u svemu pa i kad griješimo. Povjerenje koje se ne mora vagati. Ispružena topla ruka koja će te povući da ne padneš i propadneš. Razumijevanje koje tješi. To su Božji darovi ljubavi. Darovi koji danas stoje ispred nas. Ako ih želimo za njih se valja pomučiti. Odricanjem od svega što nas je zagadilo što nas je osakatilo.

Odmakni se od loših i zlih ljudi koji te crpe, koji te odvajaju od dobra. Odmakni se od klevetanja, laganja, lošeg društva. Biraj pomno one s kojima ćeš biti. Ljubi Božjom ljubavlju i dopusti da se Bog ušatori danas u tvom srcu. Neka raste pod našim srcem i neka ga oblikuje po srcu svojemu. Otvorimo se Bogu u povjerenju i poslušnosti i neka i dalje na nama čini velika djela svoje vječne ljubavi. „Neka mi bude po tvojoj riječi!“

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

2 + 6 =