„…neće povjerovati sve da i od mrtvih netko ustane.“
Navedena sintagma apelira na ljudsko srce koje je sklono biti u stanju velike frigidnosti. Postoji opasnost da više ne uviđa potrebu Božje blizine u vlastitom životu. Zapravo, ne samo potrebe Božje nego i poštovanja prema Bogu. Bog se ostavlja po strani, na čekanju. Ljudi naizgled jako dobro žive bez Boga. No, to je samo jedna prividna slika u kojoj se često događa da unutarnja praznina nikad ne može biti zadovoljena kada su sve zemaljske potrebe za zemaljski život osigurane u najširem mogućem spektru odnosno kada izlaze iz okvira normalnih, neophodnih potreba.
Prispodoba o bogatašu i Lazaru iz evanđelja može se dobro povezati sa današnjim suvremenim svijetom kojemu je jedno od glavnih načela posjedovati i konzumirati sve više i više. Dok je bogataš primao dobra svijeta, nije primijetio da zla koje Lazar prima su Lazaru na spasenje, a njemu samom na propast. Bogataš nije prepoznao priliku koju mu je Bog dao da svjedoči vječnu perspektivu života. Nažalost, bogataš čije ime iz evanđelja nije poznato bazirao se samo na ovdje i sada i na taj način ostao je zakinut za izvanredne milosti koje je mogao primiti od Boga.
Bogataševe duhovne oči ostale su bez funkcije i tako je sam sebe osudio na vječnu muku. Ono što je zanimljivo je njegova zaboravljivost na Božju pravdu i njegova nemilosrdnost prema Lazaru kojeg je Bog poslao u njegov život kako bi prepoznao što je u životu zapravo bitno. Poštovani čitatelju, svatko od nas u svom životu ima Lazara kojeg nećemo biti sposobni prepoznati ukoliko se nećemo truditi ugoditi Bogu nego svijetu i svojim ljudskim potrebama. Ukoliko ćemo ostati fokusirani na svoje hedonističke kremirane trenutke koje nam lagodnost 21. st. pruža vrlo brzo ćemo izgubiti osjećaj za Boga, a samim time i za vječnost koja nam je svima obećana i omogućena, ali nikako zagarantirana ukoliko ćemo ignorirati Boga. Isus je jasno rekao: „Jer ćeš se svojim riječima opravdati, i svojim ćeš se riječima osuditi.“
Ne možemo i ne smijemo uvijek Boga ostavljati negdje po strani, kad se ima vremena, moramo postati svjesni da će đavao raditi sve da nas uvjeri da vremena za Boga nemamo. Ne nasjedajmo na takve laži, na kraju života jedino što će nam biti bitno je odnos s Bogom, a ako je odnos s Bogom ispravan, tada će i odnosi s ljudima biti prožeti Božjom stvarnošću, unatoč činjenici što su mnogi ljudi đavlove marionete, njih treba žaliti, a nikako ne osuđivati jer svi mi lako možemo postati isto ikoliko ćemo uljuljati u neki odnos „Bog i ja“. To nije kršćanstvo to su onda neke spiritualističke prakse koje su vidljive i u istočnim religijama. Bog kršćanske objave je Bog za druge i kao takav poziva i kršćane da budu za druge, nikako ne zatvoreni u svoje meditacije.
Sandra Čukelj
