Kad promotrimo događaje vezane uz Isusovu muku i smrt: primjećujemo puno straha.
Isus se boji smrti i znoji krvavim znojem; Juda se boji da Isus ne ugrozi njegovu gerilsku borbu za političko oslobođenje; židovske vođe se boje da ih Isus ne zavadi s okupatorima Rimljanima; svećenici se boje da Isus ne ugrozi njihov stoljetni status i običaje koje su sami nametnuli; apostoli se boje nasilja i bježe iz vrta: Petar se boji smrti pa je zatajio Isusa pred sluškinjom; Pilat se boji cara i gubitka položaja; narod se boji svojih vođa i pristaje na njihovu lažnu optužbu! Svi se nečega boje. Svi su ustuknuli pred istinom i pravdom osim Isusa, koji se, unatoč strahu, odlučuje ispuniti Očevu volju do kraja. Odakle mu snaga?
Suprostaviti se bijesnoj rulji, mirno podnijeti nepravednu osudu, strpljivo izdržati strašne muke? Ljubav i povjerenje u Oca bili su njegova snaga. To mu je dalo snage da ne poklekne pred strahom, da ne pogazi istinu, da se ne odrekne ljubavi, da ne okrene leđa Bogu, da ne pogazi svoju savjest. Strah blokira čovjeka u životu, navodi nas na čudna ponašanja. Puno toga nas plaši: bolest, patnja, smrt? Kako se izdići iznad toga? Je li moguće? Kako izdržati? U Isusa gledajmo i njega nasljedujmo! On je Put i Istina. Dok slušamo izvještaj o njegovoj muci, sjećamo se svega što je činio i govorio. Gledamo ga kako s vjerom pobjeđuje strah, kako otklanja svaku sumnju, kako dragovoljno prihvaća križ. Sve je činio sa snažnim povjerenjem u Oca, s vjerom. Vjera ima moć čovjeka učiniti snažnim i hrabrim. Vjera je štit i obrana naše ljudskosti. Snagom te vjere i danas toliki trpe progonstva i zvjerstva, umiru, ali Krista ne izdaju. Umiru s njegovim imenom na usnama! Zato je važno da ova korizma, da ovi sveti dani budu vrijeme jačanja vjere! Ne vrijeme folklora, izvanjskosti, površnosti, mlakosti, ravnodušnosti, ne vjere u kojoj sam ja sam sebi bog i mjerilo! Ne vrijeme glumljenja vjere. Istinski vjernik svoju vjeru hrani, jača, sav njegov život glasi: Oče neka bude volja tvoja!
Pogledajmo na trenutak svatko sebi u lice i budimo iskreni pred sobom i pred Bogom danas na ovaj sveti dan i priznajmo: ne možemo imati snažnu vjeru ako je naša molitva povremena; ako je moj sakramentalni život sveden na rijetku ispovijed i pričest kad je zapovijeđeno, ako je moje sudjelovanje na misi površno ili nikako, uvijek isto; ako je moje slušanje propovijedi nezainteresirano, uvijek je preduga; ako je moj odnos s Bogom sveden na prigodne trenutke, kad imam vremena. Takav duhovni život ne može izgraditi snažnu vjeru. Takva vjera ne može pobijediti strah i prihvatiti patnju. Slomit će nas strah, slomit će nas život, neizvjesnost, križevi. U Krista se ugledajmo; njegovim putem idimo, i na njegov način gradimo odnos s Ocem. Tako će i naše patnje, i naši križevi, i naš život zadobiti smisao i zalog vječne slave. Život imamo samo onda ako Krist živi u nama. I ne zavaravajmo se: Isus je Bog kojega ljudi ne mogu prihvatiti a da se pritom ne obrate i ne promijene svoj život, počevši od vlastita srca. Zaludu je sve naše naprezanje oko izvanjskosti ovih dana ako u svom srcu ostanemo i dalje zatvoreni; ako ne dopustim Bogu da me voli i ljubi. Ako uporno zatvaram vrata njegovoj milosrdnoj ljubavi! Bezbožnikova je tragedija što se ne može i nema na što u životu osloniti, jer vjere nema i niti je traži. Ovim slavljem danas vjeru ištemo; svim se bićem Isusu klanjamo i pred cijelim svijetom kličemo: Blagoslovljen Ti koji dolaziš u Ime Gospodnje; neka nas snaga i milost Tvoja učini ustrajnima i vjernima.
Don Damir Bistrić
