„Duša koja se uzda u Boga nema se čega bojati.“ Danas Crkva slavi spomendan svetoga padra Pia. Velikog čudotvorca, stigmatika no iznad svega jednostavnog svećenika, poniznog kapucina, strpljivog ispovjednika, upornog molitelja.
Doista Bog ga je odabrao u najpotrebitijem vremenu da bude znakom Božje prisutnosti a nama je darovan svecem koji će nas trajno opominjati i usmjeravati na uskrsnuće i život svetih. Kako svaki naraštaj vjernika uvijek ima potrebu za nad naravnim u ovom svakodnevnom ali bez truda bez napora i muke odricanja u ovom čovjeku pokušavaju gledati samo djeliće njegova života s posebnom pažnjom na to da je bio nositelj rana Kristovih na svome tijelu. No iza njega krije se jedna povijest koja je povijest čovjeka vjere. Duboke vjere i ukorijenjenosti u evanđeoskog Krista, Božjeg milosrđa i utjehom Duha Svetoga. Jer govoriti o padru Piju a zaboravljati izvor njegova života bilo bi apsurdno.
Padre je bio čovjek evanđelja koji je sve podložio Božjoj volji i u Božjoj volji prihvaćao svaki dan ono što se stavljalo ispred njega. Bog je bio sav njegov život. I upravo zato i nama danas može biti veliki poticaj da se i mi kao vjernici ostvarimo. Njegov život bio je ponajviše isprepleten boli i patnjom. Tjelesnom i duhovnom. Bio je patnik kojemu nije bilo mjesta među onima koji su polovični, mlaki i koju svoju vjeru gledaju isprazno u površnom odnosu prema Bogu. Takvi bi od njege odmah pri prvom susretu dobili lekciju. Jer mu je Bog dao da pronikne u namisli ljudskih srca koji kao i danas egoistično traže bezuvjetno ispunjenje svojih želja. Molitva mu je bila život. Molitva mu je bila utjeha u danima zabrana, javnih poniženja, ogovaranja od zlobna i naroda zločestih i pokvarenih misli i jezika. No uvijek jer je bio s Bogom ma koliko god je patio izdizao se iznad svih ljudskih obijesti. I usprkos svih njihovih pokvarenosti imali su želju poljubiti rane na njegovim rukama, dotaknuti njegov habit ili pak u svojoj bezočnosti tražiti da moli za njih. Njegov je život bio molitva ljubav i praštanje. I zato je toliko velik. Primjer nama vjernicima današnjeg vremena. Zato je svaki poticaj koji nam je ostavio i danas toliko zvučan znakovit i toliko jak. „Oni koji mnogo mole bit će spašeni. Oni koji malo mole riskiraju biti osuđeni. Onima koji uopće ne mole ne treba sotona da ih odvede u pakao; tamo će otići na vlastitim nogama.“
On koji je bio uronjen u Božju blizinu i otajstvo znao je što govori a nama i danas jasno poručuje. I premda bi smo mi danas naraštaj koji voli da nam se laska kako smo mi dobri kako smo prekrasni u svojim djelima i životu nas naš vlastit život demantira. Biti s Bogom poziv je vjernika a ne samo povremeno simpatizerstvo jer od površnosti nema ništa. Samo onom koji vjerom pristupa ima mogućnost zadobiti sve. Sveti padre Pijo nikako nije volio polovičnost i mlakost u vjeri i vjerskom životu. Nije podnosio osrednjost. A s nama je zavladala ravnodušnost prema onome što je najdragocjenije a to je Bog. Tolikima je svejedno ne otići na nedjeljnu misu. Mnogi se vjernici ne ispovijedaju. Prakticiraju nekakve svoje oblike vjere koji nemaju zdrava razuma. Opravdavaju svoje vlastite grijehe i glorificiraju ih kao nešto što je napredno i dobro. Sve je to zato što smo zašli u zamke demona i djela njegovih. Demon psovke, ogovaranja, ponižavanja, ruganja, ismijavanja, izmišljanja laži neprestano je prisutan. Demon svađe, zatora, rastave, bračne prevare, zanemarivanja, nemorala, iskorištavanja polako nas uništava. Udaljeni od Boga sami smo se prepustili mučenju zlotvora. Prepustili smo sebe očaju i beznađu. Neprestano samo kukamo izražavamo svoje nezadovoljstvo i beznađe a sami smo sve to namrli, svojevoljno odabrali jer smo ostavili Boga izbacili ga iz naših obitelji iz našeg stana sa našeg posla. Zato nema nikakvoga blagoslova. A tamo gdje nema blagoslova, nema ni blagostanja u ničemu.
I upravo današnji spomendan ovog poniznog čovjeka kojega je Bog odabrao kao slugu oltara i ispovjedaonice nama postaje okosnica povratka svojem Bogu. Samo s Bogom se moguće boriti sa svim zamkama zla i đavolskih napada. A put je jednostavan ispovjedaonica i sveta misa. Danas je mnogima dosadno na misama one su im duge ali im nije dugo izležavanje na kavama i ljenčarenje uz komentar kako nam je jako loše ekonomsko stanje, kako nemamo novca i kako nemamo posla. Ako se nema vremena za Boga imat će se vremena za đavla jer tamo gdje je besposličarenje tamo se lako uvuče i nađe sebi dobar i ugodan smještaj. Otajstveni život nam je toliko potreban i bez života sakramenata kršćanin ostaje osamljen i sam prepušten svojevoljno svojim htijenjima i željama. Ništa ne može napuniti ispražnjeno srce ništa ne može utješiti nemir koju odabiremo u životu bez Boga. Danas odaberimo dobro za sebe. Započnimo živjeti kao vjernici. Ako smo kršćani onda živimo kao kršćani i kao jedino mjerilo slijedimo jedinoga životnog učitelja Isusa Krista. Temelj svih velikih darova kojima je Bog obasuo slugu svoga padra Pija proizašla su iz najvećeg čuda a to je euharistija, sveta misa. Zato od danas se zaputimo slaviti Božju blizinu jer zašto zapustiti taj veliki dar koji nam je ostavljen da ovu dolinu suza pretvorimo u rajski vret. Nikada se ne bojite ničega ako živite sakramentalno. Dobra i kvalitetna tjedna ispovijed je čišćenje srca da u njemu Bog obilato blagoslovi svakog od nas. Ponukani primjerom svetoga padra Pija otvorimo se otajstvenom životu jer najveće njegovo djelo je bilo jer je služio oltaru i ljude dovodio Bogu pa raki i mi se prepustimo njegovu vodstvu jer tamo gdje je Krista tamo izobilova svaka milost. Tada je sve lako proći u životu. Sva napastovanja zloga, sva poniženja ismijavanja, pogrde i nepravde. Ne bojte se jer Bog će biti uz vas jer on je naša snaga naš mir naše spasenje. „Nikad se nemojte oslanjati na sebe. Sve svoje povjerenje stavite u Gospodina.“ Neka nas zagovor padra Pija prati pred licem Očevim za naše spasenje.
don Damir Bistrić
