Prispodoba o radnicima u vinogradu koju smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku jedna je od neobičnih Gospodinovih prispodoba koje u prvi mah izazivaju čudan dojam.
Štoviše, ova prispodoba izaziva čak i neki osjećaj pobune, kao da bi Isus na određeni način poticao i svojevrsnu nepravdu. No znajući da ju je baš zato i ispričao kako bi izazvao reakciju, kako bi nas potakao na razmišljanje, te da bi nam naposljetku protumačio nešto važnoga, valja se potruditi te pokušati doći do dubine njezine poruke, pri čemu će nas voditi razmišljanje svetog Augustina o ovom tekstu.
Prva poteškoća s kojom se susreće svaki slušatelj ove prispodobe je pitanje zašto gospodar vinograda daje jednaku nagradu svim radnicima, premda nisu svi jednako radili u vinogradu. Ne samo oni kojih se takav odnos izravno tiče, nego i nepristranim slušateljima sa strane čini se u prvi mah da je gospodar nepravedan, no Augustin, svjestan da se ne radi o zemaljskoj plaći nego o nebeskoj, tumači zašto ipak nije nepravedan: „U onoj ćemo, dakle, plaći svi biti jednaki: prvi su posljednji, posljednji su prvi. Onaj je denar vječni život, a u vječnome će životu svi biti jednaki. Premda će zbog različitih zasluga netko sjati više, netko manje, što se pak tiče vječnoga života on će svima biti jednak. Neće nekom biti duže, nekom kraće što je jednako vječno. Što nema konca, neće ga imati ni za te ni za me.“
No time što se radi o plaći života vječnoga, te što je nemoguće da Gospodin udijeli nejednaku plaću onima koji su zavrijedili nagradu, ne znači da pojedinci za zemaljskog života ne pokušaju upotrijebiti dozu lukavstva kako bi lakše prošli. To jest smišljaju kako bi onda manje radili, kad već ne mogu utjecati na veličinu plaće. Kao da im teško pada podnijeti teret posla i odgovornosti, kao da im je krivo ako bi oni nešto više učinili od drugih, te bi bili zavidni da onaj tko je manje radio primi istu plaću poput njih. Upravo protiv takvih računica u glavama pojedinih kršćana, Augustin potiče svoje vjernike da zauzmu ispravan stav: „Moja braćo! Pripazite i shvatite. Neka nitko ne odlaže doći u vinograd jer je siguran da će dobiti isti denar ma kada došao. Siguran je doduše da mu se obećaje isti denar, ali mu se ne odobrava odlaganje. Zar su, na primjer, oni koji su unajmljeni za vinograd kada je po njih došao domaćin da ih dovede o trećoj uri – i doveo ih je – kazali: čekaj, tamo ne idemo do šeste ure? Da li su oni koje nađe šeste ure rekli da ne idu osim u devetu uru? Jesu li oni koje nađe devete ure kazali: ne idemo do jedanaestoga sata?“
Iz toga je jasno da nikad nije poželjno odugovlačiti s odgovorom niti odgađati poziv koji nam Gospodin uputi da se priključimo radnicima njegova vinograda, to jest da se odvažimo vjerovati. Osim toga Hiponski biskup potom daje i jedno moguće tumačenje različitih sati u danu, kao sliku različitih životnih dobi čovjeka, iz čega zaključuje da se nikad nije kasno odazvati na Gospodnji poziv, to jest opredijeliti se za vjeru i život vječni. A budući da je u vrijeme kad je Augustin živio bilo dosta česta pojava da su pojedinci odgađali trenutak krštenja za starije dane, Augustin koristi ovu prispodobu da upozori mladiće koliko je rizično i nepoželjno čekati kasniju dob da bi se živjelo sukladno daru vjere. Onima koji bi odgađali otići u vinograd u trenutku kad su pozvani, misleći kako će i tako će primiti istu nagradu, Augustin veli: „Takvima bi se odgovorilo i kazalo: nećeš da radiš, a ne znaš da li ćeš doživjeti starost. Pozvan si o šestoj uri, dođi. Domaćin ti je, doduše, obećao denar ako dođeš i o jedanaestoj uri, ali ti nitko nije obećao da ćeš živjeti i do sedme ure. Ne rekoh do jedanaestoga sata već do sedmoga. Zašto, dakle, naglas prozivaš svoga pozivatelja? Siguran si u nagradu, ali si nesiguran za dan. Pripazi da odgađanjem možda sebi ne uskratiš što je domaćin obećao dati. Ako se navedeno s pravom govori o djeci koja pripadaju prvoj uri ili ako se isto pravo kaže o dječacima koji pripadaju trećemu satu, te ako se isto s jednakim pravom rekne o mladićima koji se nalaze u žaru šeste ure – ukoliko se s još više prava ističe oronulima: već je, eto, jedanaesti sat, a ti još stojiš i lijen si doći?“
Ovaj ozbiljni poticaj Gospodinove prispodobe, a i Augustinova tumačenja, vrijedi i danas. Jer i u naše vrijeme ima onih koji nemaju volje ni želje za dosljedno vjerničko opredjeljenje i življenje, to jest ‘nemaju vremena’ raditi oko svoje vječnosti, odgađajući vrijeme za vjerski život i zajedništvo s Bogom za neka druga razdoblja života, to jest za stare dane, i ne znajući hoće li tada imati više volje i hoće li im Gospodin dati vremena. A nagrada života vječnoga koju nam obećava Gospodin ipak nije nešto usputno, da bismo se njome poigravali, nego bi trebala biti u središtu naših želja i nastojanja, da ne proigramo darove Božje i vlastiti život, nego da cijeloga svoga života vrijedno radimo oko toga da je zaslužimo.
Don Ivan Bodrožić, Izvor: www.patrologija.com
