Današnji evanđeoski ulomak koji nam prenosi iskustvo Isusovog susreta s jednom prijateljskom obitelji, određenu napetost koju je taj susret izazvao u toj obitelji, a zatim i Isusovu pouku i o sebi i o nama na koju ga je potaknuo taj incident, nudi više tema za razmišljanje.
Mogli bismo, na primjer, razmišljati o odnosu molitve i rada jer Marija koja sluša Isusa u tom evanđelju predstavlja one koji mole, a Marta koja se trudi oko toga kako ga poslužiti one koji rade. Zanimljivo bi bilo razmišljati i o temi prijateljstva, jer Isus se nalazi u prijateljskoj kući. Povežemo li ovo evanđelje s prvim čitanjem, a u liturgiji su evanđelje i prvo čitanje uvijek nekako povezani, onda bismo mogli razmišljati i o gostoprimstvu, koje je kod istočnjaka uvijek bilo na cijeni. Isus se često odazivao u goste, koristeći ovu osobinu svojih sunarodnjaka, ali je uvijek pri tom koristio i priliku da uz to gostoprimstvo poveže i neku važnu poruku, u skladu sa svojim poslanjem navještaja Kraljevstva Božjega. Tako to čini u današnjem evanđelju, ali tako to čini i danas, u današnjoj Crkvi i Crkvi svih vremena. Razlika je jedino u tome da su se danas izmijenile uloge domaćina i gostiju. Danas je on na gozbama – ovdje mislim na euharistijsku gozbu – domaćin, a mi smo gosti. I uvijek je, zato i čitamo ulomke iz evanđelja, odnosno imamo službu riječi, s gozbom povezana i pouka o Kraljevstvu Božjemu i njegovim vrijednostima.
Jedna od važnijih tema koja mi se danas čini osobito važnom je tema slušanja. I upravo bih tu temu izdvojio kao Isusovu današnju pouku ne samo nama koji se okupljamo na njegovu nedjeljnu euharistijsku gozbe, nego još više onima koji to ne čine.
Svakodnevno se trudimo, kao i Marija, do iznemoglosti oko toliko toga da bismo ugodili drugima, odnosno da bismo sebi i svojima, osigurali bolji život, ponudili nešto više od života, a zaboravili smo da bismo, želimo li sebi i drugima dati ono što nam u skladu s Božjom voljom doista može osigurati bolji život, trebali slušati. To se slušanje, uz ostalo, odnosi i na potrebu da sudjelujemo u nedjeljnoj euharistijskoj gozbi koja nam, uz ostalo, nudi priliku za čuti Gospodina i njegovu pouku, ali se i općenito na našu molitvu, kao što se, posredno, odnosi i na našu sposobnost slušanje drugih, naših bližnjih. Trudimo li se bez slušanja ugodili Bogu i bližnjima, naš trud je najčešće besmislen. Bez slušanja Boga u molitvi ne možemo čuli što je to što Bog od nas traži. Bez slušanja naših bližnjih ne možemo čuti što je to što je njima doista potrebno. Zato bismo ponekad trebali ostaviti sve što činimo, kako bismo mogli pronaći vremena za biti s Bogom u molitvi i s drugima u razgovoru, odnosno kako bismo našli vremena za slušati Boga i za slušati druge, svoje bližnje.
Ostavio bih za sada našu potrebu za slušati Boga koja se mnogima može učiniti apstraktnom iako nije nego je, zapravo, preduvjet sposobnosti svakog slušanja, da bih se konkretnije zaustavio na potrebi slušanju drugih koja je, bili mi ili ne bili vjernici, nasušna potreba našeg užurbanog svijeta i vremena. U trci za poslom i zaradom, za imati više, za ugostiti bolje, ne znamo više slušati. A kad bismo čuli što nam drugi imaju reći, kad bismo se potrudili da dio svoga vremena za koje mislimo da dajemo njima odvojili da budemo s njima, sve bi bilo drukčije. Saznali bismo što je to što im uistinu treba, da to nije naš novac nego naša prisutnost, naša blizina, a po njoj i osjećaj blizine Boga u našim životima, Boga koji nam u našim bližnjima objavljuje svoju ljubav i svoju blizinu.
U razumijevanju ove poruke današnjeg evanđelja nam može biti od pomoći mislim dosta poznata priča koja kruži i internetom o ocu kojega je njegov petogodišnji sin, nakon što se umoran i nervozan navečer kasno vratio kući, pitao koliko zarađuje na sat. Kad je čuo da zarađuje 50 dolara na sat, sin ga je upitao može li mu posuditi 25 dolara. Pretpostavljajući da bi novac trebao poslužiti za kupnju neke igračke, otac je to odbio ljut što njegov sin nema obzira prema njemu i njegovom umoru. Nešto kasnije se smirio i odlučio sinu dati tih 25 dolara. Dobivši novac Sin se nasmiješio, izvukao snop zgužvanih novčanica i sve ih zajedno ponudio ocu. Misleći da ga sin provocira otac ljuto poviče: «Zašto si tražio novac, ako si već imao novca i ponovno mi ga vraćaš?» «Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam», odgovori sin i nastavi: «Tata, sada imam 50 dolara. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra doma ranije. Želim večerati s tobom.»
Otac iz naše priče bio je poput Marte. Sav se predao tome da osigura materijalu egzistenciju svojoj obitelji. Njegovom sinu je uz to, a usuđujem se reći i prije svega toga, trebao malo očevog vremena, očeve blizine.
Marta se svim silama trudila kao dobra domaćica ugostiti Gospodina. A zapravo ga je trebala pitati što mu je doista potrebno. Trebala ga je najprije slušati i čuti. Tad bi i bez incidenta koji je Isusu pružio priliku da pouči i nju i nas, zato smo zahvalni Mari i njezinom prigovoru sestri, saznala da je Isusu više od toga da ga se pogosti, stalo da pronađe njezino otvoreno srce za njegovu riječ.
Ipak, ne smijemo biti potpuno nepošteni prema Marti. Gospodin to zasigurno ne bi htio. Zato valja reći da se ne smijemo zaustaviti isključivo na slušanju. Slušanje samo prethodi djelovanju. Neophodno je uvijek nakon onog biti Marija, što je prvo, postati i Marta. Zato svi moramo biti barem malo Marija, ona koja sluša do Gospodinovih nogu, ali i istovremeno biti malo i Marta, ona koja ga poslužuje. Ne može se živjeti samo od blizine i slušanja ili samo od molitve. Potrebno je i raditi. Da bi, međutim, naš rad bio plodonosan važno je prethodno znati slušati.
Isus nas u svakom euharistijskom slavlju u kojemu smo mi njegovi gosti, a on naš zajednički uzvišeni gost i prijatelj, daje priliku slušati. Sudjelujući na misi mi sjednemo do njegovih nogu, ne uznemirujući se za nepotrebne stvari, kako bismo se slušajući njega naučili slušati i jedni druge, počinjući od onih koji su nam najbliži. No na kraju svakog misnog slavlja mi dobivamo poslanje da to što smo slušali, to naše biti Marija, pretvorimo u konkretna djela slušanja, ali i služenja braći i sestrama, odnosno naše biti Marta. Ostanemo li na ovom prvom, malo je koristi. No jednako tako nema koristi, a vjerojatno ima i dosta štete, mislimo li da možemo ovo drugo, biti Marte, bez onog prvoga, biti Marije.
Pokušajmo sa slušanjem drugih, nakon što smo slušali Isus, početi već danas, počinjući od obiteljskog ručka na kojemu Isus koji nas je ugosti neka bude naš gost. Ugasimo za neko vrijeme televizor i glazbu, zatvorimo svoje kompjutore i mobilne uređaje, siđimo s društvenih mreža! I nemojmo se tjeskobno ne brinuti oko toga što smo pripremili ili što ćemo pojesti. Radije razgovarajmo! Razgovarajmo na početku ručka u zajedničkoj obiteljskoj molitvi s Bogom. Zatim razgovarajmo i s drugima. Kad smo posljednji put u svojoj obitelji otvoreno razgovarali i to ne o drugima, poslu, novcu, problemima, nego o samima sebi i svom odnosu? I o Bogu? Da i o Bogu jer on je onaj kojeg, kako piše Pavao u ulomku iz poslanice Kološanima koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje, „mi navješćujemo, opominjući svakog čovjeka, poučavajući svakog čovjeka u svojoj mudrosti da bismo svakog čovjeka doveli do savršenstva u Kristu.“ I ne zaboravimo da razgovarati ne znači samo govoriti, nego i slušati. Ako i koliko to uspijemo i u svakodnevici nastavimo činiti, to će doista za nas i našu obitelj postati najbolji dio, dio koji nam se neće i ne može oduzeti, dio iz kojega će moći proizići i ono što se uvijek treba dogoditi nakon slušanja Boga i bližnjih, a to je služenje Bogu po služenju bližnjima ne bilo kako, nego onako kako nas Bog šalje služiti i kako naši bližnji doista trebaju naše služenje.
Mate Uzinić, biskup
