Rođeni smo kao pripadnici ljudske vrste. To nas još ne čini čovjekom. Čovjekom postajemo.
Postajati čovjekom jest avantura i hodočašće. Avantura jer nam je život ponuđen kao prostor potrage za samima sobom. Hodočašće jer nam je trajno preotkrivati svetište vlastitoga bića, ono mjesto gdje smo cjeloviti, stvoreni na sliku Božju.
Oblikuju i odgajaju nas kultura, moral, religija. No, koliko god kroz njih primimo poticaja, toliko nas znaju i sputavati: kultura svojim stereotipima, moral sustavom prijetnji i nagrada, religija nametanjem vlastitih tumačenja. Umjesto razrastanju naše ljudskosti odgoj može poslužiti njezinu svođenju na omeđene funkcije: dobar građanin, dobar obiteljski čovjek, dobar vjernik. Ukoliko komuniciramo na razini predodžbi a ne osobe, zasluga a ne dara, smetnut ćemo s uma da nam je temeljni poziv – biti čovjek. Dobar čovjek! Štoviše, čovjek svet, što znači po mjeri darovanih nam mogućnosti.
Kultura nam nije dana da bismo naučili obrasce mišljenja, osjećanja i djelovanja naše zajednice, nego da bismo poštivali one druge i ulazili u dijalog s njima, ne bojeći se vlastitu kulturu dovoditi u pitanje. Moralne norme i propisi nisu nam zadani zbog zahtjeva da naprosto prihvaćamo pravila ponašanja nego zbog njihova temelja – etike pomirenja nas samih s našom ljudskošću. Religija nam nije dana da bismo njome razlikovali naše pripadnosti, nego da bismo se njezinom pomoću bogatili vjerom kojoj je, utemeljenoj u ljubavi, stalo do dobra svakog čovjeka. Liturgija nam nije dana da bismo joj pristupali kao jeziku koji nam valja naučiti, nego da bismo učili kako da nam vlastit život bude liturgija.
Avantura našeg hodočašća u tome je da se neprestano izlažemo dinamici preobrazbi i ne zastajemo u stanju u kojemu bismo našli oduška, već prežemo onomu što je pred nama. Stavljeni smo u neotklonjivu neizvjesnost toga poziva. A to uključuje stalna umiranja da bismo se vazda iznova mogli rađati u novosti bića. Sve do mjere punine Kristove… Isus je bio čovjek da bismo i mi to postali.
Putujemo prema zavičaju vlastita bića, a tražiti nam ga je posvuda. O našoj čežnji govori način na koji se ophodimo prema najjednostavnijim činjenicama naše svakodnevice. O njoj više govori način na koji, primjerice, zatvaramo vrata nego ma koja naša riječ ili “dobro djelo”. Nema razlike u tome kako se ophodimo prema različitim razinama bića: ne možemo se s pomnjom odnositi prema Bogu, a biti grubi prema drugom čovjeku, životinji, biljci ili stvari. Jednako tako: naša nježnost i poštovanje prema drugim bićima i stvarima, bili il’ ne bili toga svjesni, svjedoče o suptilnosti našega zajedništva s Bogom, a samim tim i s našim najdubljim bićem.
Postajati čovjekom duhovno je pozvanje. Čežnja da budemo upisana je u naše biće, a ono najdublje u nama ne može se zadovoljiti ničim manjim od neiscrpnog. Etika te čežnje temelji se na obećanju i nadi. Obećani smo sami sebi. Upravo napetost iščekivanja obećanoga i rada na tome da obećanomu budemo otvoreni naše biće čini ljudskim bićem. Čovjekom.
Jadranka Brnčić, Izvor: www.svjetlorijeci.ba/
