Današnja prispodoba o rasipnom sinu i milosrdnom ocu svima nam je poznata. Da li se može išta nadodati na tu već toliko puta iščitanu temu? No u njoj uvijek se nešto novo pronađe i savjest se probudi i uznemiri. A to je dobro.
I doista svatko bi se od nas mogao pronaći u svim ulogama koje se isprepliću u ovoj dirljivoj situaciji koja se dramaturški intezivno odvija. Uistinu mnogima prispodoba o milosrdnom ocu ima za plod susret s onim koji nosi klicu spasenja za nas. Svi smo mi buntovnici u svom vremenu tražeći ono što nam pripada. Bog se inače promatra kao onaj koji uskraćuje naše težnje i veselje života naravno u našem poimanju radosti u razuzdanosti.
Taj Bog, taj otac ima jednu čudnu sliku jer čim čujemo tu imenicu „otac“ ispred nas izlazi iskustvo i slika naših očeva. Različite situacije koje smo prošli nam se isprepleću i tada se događa da apriori odbacujemo onog koji je izvor modela očinstva i milosrđa majčinstva. Buntovnost se uvijek isprepleće sa još drugom krajnošću a to je naša vjernost i vlastiti pojam pravednosti kojim smatramo da smo bolji od nekih drugih i da zaslužujemo veliku i važnu ulogu kada su u pitanju naši najbliži koji nas kao obično ne razumiju a mi smo pravovjerni cijelog života. Tada se u ovako nagomilanoj emocionalnoj stvarnosti pojavljujemo kao žrtve koje se u dvoličnosti odaju razvratnom životu, živeći svoju trajnu želju za progovaranjem o vlastitoj vrijednosti.
Dok se gubimo u vlastitim htijenjima i dok se razdajemo na različitim stranama čovjek se doista iscrpljuje jer trajno želi ugađati i sebi i drugom. Želi se svidjeti nekom drugom iz vlastitog interesa. Uz sve ono što jest, ima ispred sebe neku sliku koju mora ispunjati i doseći jer je tako zadano da bi bili primjećeni i prihvaćeni na razinama koje dramaturški izmjenjuju scenaristi podobnosti. Svu svoju slobodu podložili smo da netko drugi određuje što treba i kako treba živjeti. I dok imamo za potrebu sve što nosi kao dostojanstveno baciti pod noge u našoj osobnosti tražeći bolji dom, i kad se sve potroši, i kad nastane ljuta glad, tada započinje najveća borba jer započinjemo oskudjevati. Duhovno oskudjevati. Takva oskudica je posljedična jer i gospodareve svinje imaju bolju hranu od radnika. Današnja prispodoba u ovoj četvrtoj korizmenoj nedjelji, koja se još naziva „veselite se“, ima za cilj nas vjernike osokoliti za život. Ponajprije da svog nebeskog Oca promatramo novim očima vjere i da napokon započnemo se obraćati Njemu s istim osjećajem ljubavi koju on obilno iskazuje za nas. I doista je potrebno trgnuti se jer jedini koji može osmisliti naše živote jest Bog. „Ustat ću, i poći svom ocu i reći mu. „Oče sagriješih protiv Neba i pred Tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.“
Dopustimo današnjim danom s tolikom snagom vjere krenuti k svom nebeskom Ocu u njegov zagrljaj milosrđa. Pasti mu oko vrata i dati iskreni cjelov pomirenja. Osobni susret s Ocem nebeskim prepun je ganuća Božanskog iščekivanja, stoga dopustimo mu da naš iscrpljeni život ogrne haljinom kićenom dostojanstva sinovstva Božjega. On posvetitelj neka u nama vrati dostojanstvo povjerenja stavljajući prsten na naše ruke i otvori novu prespektivu obuvši nas u novo čovještvo. Neka prestane naš život živih mrtvaca. Oživimo snagom milosrđa i ljubavi. Neka prestane naša izgubljenost i dezorjentiranost i uputimo se putem pravednosti i obilja koji pruža On – Bog svemogući.
Don Damir Bistrić
