Ne postoji ni jedan dio našega života da se ne nađemo u dilemi i dvoumici. Silno želimo živjeti sveto. Želimo slijediti Božji zakon. Želimo biti Božji.
Toliko donesemo dobrih životnih odluka a onda se jako brzo pred svim poteškoćama života pokolebamo. I nikada se više nismo pitali kao u današnje doba što se to događa sa svijetom s našim društvom sa nama samima. Svi su razdražljivi nitko nema strpljenja. Svi su pod nekim pritiskom. Samoživci. S nikim se ne da normalno razgovarati. Toliko je zavisti toliko ljubomore. Sve je u nekoj ogromnoj praznini prepunoj jala.
Mnogi će reći da je korona sve promijenila. Sigurno da i jest jer je došlo na vidjelo pravo stanje uma, ljudskoga srca i duše. Nema više onog srdačnog susreta. Nema više oduševljenja za lijepo. Nema više iskrenog u našim odnosima. Lijepo je netko rekao puno je oko nas ljudi, ali čovjeka nigdje. Stvoren je ogroman pritisak u kojem vlada opće nezadovoljstvo i sve oko nas je u umjetnoj tvorevini u kojoj se čovjeku nameću tolike budalaštine nebitne stvari kao ono što je važno. Baci im se kost pa tko se zakači. Raspravlja se o glupostima, a goruće stvari se banaliziraju i ostavljaju postrani. Važno je uspostaviti model zavadi pa vladaj jer ne smije se govoriti istina jer nije po volji onih koji unose podjele. Teško je prolaziti našim glavnim gradom koji zadiše. Možda je to njegovo pravo stanje. Nestalo je zelenila gredica, cvjetnica. Nestalo je kulture maloga Beča. To je svijet koji egoistično ljubi samo sebe i svoje interese. Od zelenih nikakvog zelenila osim nesposobnosti sklopiti dvije osnovne rečenice i izreći svoj a ne partijsko propisani govor. Važno je ukidati sve što je za život i onima kojima je doista potrebna podrška pomoć i djelo milosrđa kako bi se plaćale svakovrsne nastranosti novcem poreznih obveznika.
Kad čovjek izgubi doticaj sa Bogom stvoriteljem i kad od sebe stvori onoga s kojim sve počinje i kad se postavi vladarom tada se sve uruši. Lijepo kaže naša poslovica daj mu vlast pa ćeš vidjeti kakav je. I mi se pitamo danas poput ovog vjernog farizeja „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?“ Baštiniti život vječni znak je velike mudrosti. A odgovor je uvijek ispred nas. Uvijek na svako naše pitanje stoji jasan, ne skriven odgovor. To nisu odgovori psihijatara šarlatana koji imaju misiju sebe izliječiti i sebi dati odgovore jer odgovore nema jer ne čuju i ne traže na pravom mjestu. No oni imaju dobru priču koja ni u čem ne pije vodu. A u agresivnom nastupu ustupaju sebe kao mjerilo života i korektnosti. Svima postaju mjerilo ponašanja jer si umišljaju kako su važni zajašiti na ramena ranjenih i obespravljenih kako bi ih još jače ponizili i uništili. „U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.«“
Pred kršćanima nema dvoumice kako živjeti. Samo nam je jedan put. Kristov. Nitko nema pravo promijeniti Isusovo učenje kako bi se svidio svijetu. Jer smo tada na farizejskom licemjerju. To će uvijek za Krista biti otvorena provokacija u kojoj se izruguje istini života. »A tko je moj bližnji?« To je ono što nam nedostaje. Prekid sa farizejskim licemjerjem i prepuštanju Božjoj volji. Naravno da se to neće svidjeti svijetu ni onima koji su od svijeta. Koji ne podnose nikakvu vjeru a posebno ne Krista. No koga brige za to i za njih. Zar bi trebali šutjeti pred onima koji koriste i onako svaki trenutak ako bi nadjačali istinu. Bog Isus nikada nikom nije šutio. Nikada se nije htio svidjeti nikome pazeći hoće li povrijediti njegov ego. Jer nema toga tko ga nije htio zbog istine ušutkati.
Danas otvorimo svoje srce prema Bogu. Neka nas on obnavlja u istini da se znamo zauzeti za one koji su doista potrebni naše brige posebno najranjivijih koji uvijek ostaju postrance. S Bogom izgrađujmo svijet mira i ljubavi u pravom i istinskom čovještvu.
don Damir Bistrić
