Korizmeno vrijeme je vrijeme velikih obraćenja. Jer to i jest zapravo Korizma.
I uvijek u svemu ovisi o nama koliko smo spremni se predati da nas Bog vodi ili se zatvoriti u svoj svijet u kojem živimo svoju prividnu lažnu pravednost. Među nekim kršćanima vlada mišljenje da samo oni koji su grešni idu u crkvu. Da samo oni koji su zgriješili ištu pokajanje. No nikada takvi ne vide svoj grijeh. Jer za njih grijeh nije ništa. U jedno takvom susretu čovjek ostane zapanjen koliko se ti isti koji bi solili pamet svima zapravo nalaze u teškoj situaciji odvojenosti od Boga.
U malom beznačajnom razgovoru uz loš vokabular prevelike pameti taj moj sugovornik u dvije rečenice sustavno je svaku drugu riječ psovao ime Božje na što čovjek ne može ostati ravnodušan a da mu ne kaže istinu. Istinu koja je bolna i žalosna da svojom psovkom je sebe izbacio iz Božje blizine i njegovog velikog milosrđa. da svojom psovko pokazuje da nije vjernik. Jer da vjeruje onda bi čuvao i štovao ime Božje.
Mentalitet današnjeg vremena u potpunosti je uništio sve što je zdravo. Sve loše postalo je hvale vrijedno. Sve što je zlo postaje predmetom odobravanja. I na sve to mi svi šutimo. Takvi se stalno uspoređuju. Sebe proglašavaju pravednicima a sve ostale omalovažavaju jer ne misle kao oni. Pozivaju se na autoritet svojih bijednih floskula. Imaju naučene fraze svojih učitelja. Jel’ te to naučila crkva? Jesu te to svećenici učili? Teško je vrijeme za one koji ne vjeruju i koji se uzdaju u svoju pravednost. Jer je pravda njihova u procijenjenosti manipulacije s kojom spadaju samo u nasilnu i verbalno bučna manjina. No takvi su najglasniji, medijima prihvatljiviji jer kad se radi o bilo kojoj stvari koja ih se i onako ne tiče oni uvijek imaju za nadodati svoju bijednu objekciji.
To imamo danas u evanđeoskom izvještaju. Krist svjedoči velikim dvjema nesrećama koje su se dogodile tih dana. Pilat je ugušio pobunu koja je bila vezana za hramsko prinošenje žrtava. Iskorišten je sveti prostor. Iskorištena je žrtva prinosnica za poniženje svetosti Božje. I to je danas tako blisko. Crkva je mnogima poslužila kao teren u kojem se žele ostvariti svoji privatni poslovi. Dok je drugima crkva postala zbog svoje izloženosti predmetom kriticizma. A iza svega stoji samo jedno zatrti ime Kristovo. Na nama je danas da sebe približavamo Kristu. Nikakve nam usporedbe nisu potrebne.
Pred nama vjernicima je uvijek novi dan u kojem otvaramo svoje srce Bogu koji posvećuje naš život. Nema onoga koji vjeruje koji može reći da je zahvatio krajnju granicu u kojem mu nije potrebno obraćenje. Sva naša djela nas uvijek demantiraju. Duhovni život traži intenzivnu brigu i borbu sa samim sobom. Napor i predanje. Pred nama je otajstvo obraćenja koje nas ne ostavlja ravnodušnim i zato slušamo, slijedimo i živimo ono što nam je Bog ostavio za život. Svi mi kako kršćani očito smo ušli u neku latentnost u kojem mislimo da šutnjom nešto postižemo. No šutnja je uvijek oblik u kojem sugovornik mislim da se slažemo s njegovim netočnim i lažnim optužbama. Krist nam je ostavio dragocjeni primjer. On nikom ne šuti. Svima daje jasan i nedvosmislen odgovor. Ne boji se nikada reći svima istinu u lice i sasuti svima i razotkriti njihovu očitu bahatost.
„Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«“ Vrijeme našeg obraćenja koje se događa u ove dane za nas vjernike je poticaj s kojim se preporađamo na novi život. To je ta dragocjena prispodoba o neplodnoj smokvi, koja smo mi, za koju sam Bog ima uvijek velikog, neizmjernog razumijevanja sve dok se sama ne sasuši. Odvojiti se od Božjeg milosrđa možemo samo životariti. Poput besplodne smokve iscrpljivati zemlju, olistati ali ne donijeti ploda. Bez ploda nema slasti, slatkoće života. Mnogima je u Izraelu u ta teška vremena smokva bila jedini slador s kojim su znali svoj život učiniti snažnim i jakim.
Pa i u našim mnogim krajevima smokva je bila ona koja vraća u život nakon naporna fizičkog posla. Latimo se važnog posla. Počnimo raditi na sebi na svom novom životu mijenjajući lažni mentalitet sigurnosti ovoga bezbožnog svijeta. „Kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.“ Napustimo svoju okorjelost i danas dopustimo prepoznati kao Mojsije mjesto u kojem Bog prebiva. Mjesto koje je sveto. Vratimo svetost života. Vratimo svetost tamo gdje joj je mjesto. Među nas. Među naše obitelji. Prepoznajmo Krista među nama i obratimo se na njegov poziv ljubavi. Korjenitim obraćenjem svoj život bogatimo otvaramo novu dimenziju koja je uronjena u Božju ljubav. A tad je život jednostavan i bolji plemenitiji i svet.
don Damir Bistrić
