Čovječanstvo se nikada ne bi trebalo prestati diviti činjenici da je Bog odlučio biti blizak ljudima i to ne na bilo koji način.
Bog je odlučio biti blizak ljudima na način na koji to nitko nikada od ljudi ne bi očekivao. Kada bi se pisao scenarij za neki televizijski projekt zasigurno bi se došlo na ideju da čovjek želi postati nešto više nego uistinu jest po svojoj naravi, no pravo je pitanje bi li ikada bio napisan scenarij gdje Bog želi postati ono što je stvorio. Međutim, Bog kao najbolji scenarist dopustio je neočekivan događaj u povijesti ljudskog roda. Nažalost, što vrijeme više ide naprijed i čovjek sve više napreduje u svojim znanstvenim otkrićima, taj isti čovjek se sve manje odlučuje za traženje Boga. Čovjek se zadovoljava prolaznim otkrićima koji mu doduše olakšavaju život na zemlji, ali ga isto tako stavljaju u uske okvire razmišljanja na duhovnom polju.
Kada čovjek ne pridaje pažnju duhovnoj dimenziji koju posjeduje vrlo brzo mu se počinje činiti kako uistinu može živjeti bez nje. No, upravo kada se zanemari duhovna dimenzija čovjek počinje gubiti sebe. Što to znači izgubiti sebe? To znači postati rob svega onoga što te okružuje. Obrazovanja, posla, situacija, ljudi, stvari, trendova, aktualnih događaja, itd. Potrebno je stoga zastati i izaći iz suvremene kolotečine u koje je čovječanstvo upalo. To će biti teže ukoliko je čovjek puno vremena proveo u trčanju za vremenitim dobrima svijeta. Posljedice takvog obrasca ponašanja čovjek može trpjeti i godinama. Nažalost, kada suvremeni čovjek počne shvaćati da je zaglibio često traži pomoć na krivim mjestima i opet pada u suvremenu đavlovu zamku, čovjek se opet povodi za aktualnom modernističkom pomoći pa tako poseže za različitom New Age literaturom ili različitim drugim religijskim pokretima. Čovjek ima dobru nakanu pomoći sebi, ali tu pomoć ne traži kod Onog koji jedini zna što je u čovjeku. Čovjek suvremenog doba sve je manje oduševljen osobom Isusa Krista. Štoviše, sve je više ljudi koji svojevoljno napuštaju Crkvu. Imali su loše iskustvo sa svećenicima i sl. Međutim, loše iskustvo sa crkvenim službenikom nikako nije dovoljno dobar razlog da se prekriži Bog koji je tu istu Crkvu osnovao. Ljudi se previše baziraju na ovdje i sada, teško im je razmišljati na način da je Crkva prije svega božanska, ali naravno i ljudska. Ljudi nažalost više vide samo tu ljudsku dimenziju. Dakako da bi svećenici, redovnici, redovnice trebali biti istinski primjer vjere i života za kojeg su se odlučili, ali zašto se čini da to laicima daje pravo da ih grde i ogovaraju, puno puta i kleveću? Zar ljudi doista ne žele shvatiti ili uistinu ne shvaćaju da u svakom žitu ima i kukolja? Zar zaboravljaju da su i oni sami kao laici pozvani na svetost života?
Nažalost, kada čuju riječ svetost većina kršćana se zaprepasti i pomišlja da nisu oni za neke velike duhovne pothvate. Zašto je to tako? Ljudi ne traže osobnog Boga. Većina kršćana zadovoljila se s određenom spoznajom o Bogu i stagniraju iz godine u godinu, a da pri tome misle da su ispunili sve što se od njih traži ukoliko redovito idu na misu. Kako nisko shvaćanje Božje žrtve za čovječanstvo! To je na neki način vrijeđanje Božjeg utjelovljenja! Zar se Krist utjelovio da ti ideš na misu i da misliš kako je to sve što jedan kršćanin može učiniti?! A ne, misa je samo odskočna daska za tvoj duhovni napredak i rast. Čovječe, misa je tu da bi ti imao snage ostati Božji kroz svoju svjetsku svakodnevnicu. Što misliš što će tebe spriječiti da se ne stopiš sa svijetom? Neće te spriječiti sjedenje sat vremena u Crkvi ako su ti misli ko zna gdje, ako iz nedjelje u nedjelju slušaš čitanja i propovijedi koja i možda dopiru do tvog uha, ali istovremeno smatraš da su prezahtjevna da ih ukomponiraš u svoj stil života te još ako si uz to skoncentriran na ljude koji se nalaze oko tebe, a ne na osobu Isusa Krista vrlo brzo će ti misa postati dosadna i nećeš moći doprijeti do njezine poante.
Potrebno je stoga započeti drugačije razmišljati. Bog se utjelovio preko Marije, ali taj isti Bog je prisutan na svakoj misi. To je isti onaj Isus koji se rodio u Betlehemu, živio u Nazaretu, bio raspet na Golgoti i uskrsnuo. Zašto se čini da su suvremeni kršćani smetnuli s uma da je Božje utjelovljenje prisutno i na svakoj misi? Isus koji se utjelovljuje na svakoj misi je vidljiv isključivo očima vjere. Ukoliko se na misi skoncentriraš na Isusa onda neće biti upitno što se na misi događa. A kako ćeš se skoncentrirati ukoliko ga ne poznaješ dovoljno dobro da bi mu vjerovao? Upravo u ovome leži zamka suvremenog kršćanstva. Mlakost i stapanje sa modernističkim opcijama u pitanje dovodi stvarnu prisutnost Isusa Krista na misi te ga se često geografski smješta negdje daleko na nebesa, ali On je sam rekao, „Ovo je tijelo moje.“ Kako čovjek uopće ima obraza nalaziti razloge zašto to ne bi bilo tako. Također, odakle čovjeku pravo da žustro kritizira Crkvu. Čovječe, ako kritiziraš Crkvu ti kritiziraš Boga zapravo. Nisu ljudi izmislili Crkvu. Potrebno je stoga uprijeti svoj pogled u Početnika i Dovršitelja vjere Isusa Krista i u Njemu tražiti strpljenja za sve ono što se i primjeti da nije kako bi trebalo biti, ali jedino na taj način možemo postati sličniji Njegovom stavu oproštenja s križa. I ovaj Božić će proći, hoće li i nakon samog blagdana ostati mjesta za vjeru koja brda premješta ili ćemo se ponovno zadovoljiti prosječnim kršćanstvom?
Sandra Čukelj
