Bez sjaja i ljudske pompe današnjim danom započinje nova crkvena godina. Započinje novi ciklus u kojem svoja srca pripremamo za velika djela Božja.
I premda je sve oko nas sve već spremno za proslavu rođenja Isusova daleko je još njegov dolazak. Premda nam se stvara nekako ozračje koje kao bi nas trebalo oraspoložiti za te dane ipak ne nudi se prava srž kojom se vanjština prezentira. To raspoloženje koje se stvara nema nikakve veze s Bogom a ponajmanje s Njegovim rođenjem. Sve je samo usmjereno na jedno, na jedini razvijeni nagon koji obilježava čovjeka današnjice a to je potrošnja. U svemu tome nema jedinog što obilježava Božić a to je vjera u Isusa Krista. Sve je već prepuno performansa urešenih borova, sobova, saonica, kiča i natrpane prazne zapakirane otpadne ambalaže. I to je upravo to. Kakvi ljudi i njihovo srce takva im je i potražanja. Vrijeme koje sve štuje osim Boga.
Nasuprot tome svemu kršćani danas pale prvo slabašno svijetlo koje osvjetljava put u tami kako bi smo zahvatili otajstvo ljubavi Božje. U toj čežnji i slušamo Božju riječ koju preko proroka Izaije prepuni nade i milosti molećivo tragamo za otajstvenim darom napretka ljubavi među svakim stvorenjem. Doista vrijeme u kojem živimo izazovno je i od njega ne bježimo već kako kršćani u njemu želimo postati svjetlo. Jedino tako se može razumjeti današnji dan u kojem započinje na vidljivi način nova povijest našega spasenja. Novost se otvara čovjeku današnjice da se ne zatvara u nepostojeće svjetove iluzije i lažne propagande već da se uzdiže prema onom koji je najveći dar čovječanstva koji nam je darovan kao zalog buduće slave koja se ima očitovati.
Prvom nedjeljom došašća započinje naše hodočašće prema otajstvu spasenja. Krećemo na hodočašće susreta sa onim koji je donio smisao svijetu. Koji nema dlake na jeziku. Koji uvijek iskreno opominje i čovjeka urazumljuje. Jer sve oko nas, sve što je satkao čovjek obukao je u vlastiti interesni svijet izrabljivanja, izolacije i odveo nas sve u tamnicu ropstva. Gospodin nam nasuprot toga nudi novi život, život ljubavi, život dobrote, život istine. Život koji nije utopija. Život koji ne nudi lažna nadanja i laka rješenja. Želi nas otrgnuti od uspavanosti i sna kojim smo zavedeni i poziva nas na budnost za svoje spasenje. Poziva nas na odgovornost za naše spasenje i događanja u svijetu. Današnji čovjek kad ga se pozove na odgovornost odmahuje rukom no bez odgovornosti nema budućnosti.
Danas je manjak odgovornosti na svim društvenim razinama. Svi očekujemo uslugu od drugoga, društva, ustanova, države ali da prihvatimo svoju odgovornost za našu i budućnost svijeta, to oklijevamo. Tek s preobrazbom čovjeka može se očekivati preobrazbu svemira. Čovjekova budućnost već sada započinje u njegovom srcu i misli. Novost ne dolazi sama od sebe. Tako i Isus dolazi u otvoreno srce koje prihvaća promjenu i otvorenost. Tek s prihvaćanjem obnove vlastite dubine srca, može se nadati novom čovječanstvu. Isus nudi novo stvaranje započinjući od ljudskog srca. Kao što je dah Božji oživio prvog čovjeka Adama, tako Duh Isusov rađa novog čovjeka duha i ljubavi. Tek onaj koji prihvaća ljubav kao mjeru i koordinatu čovječanstva može očekivati novu budućnost. Ako se vjernici ne promjene u svojoj dubini, uzalud je mijenjati sve izvanjske forme. Pozivajući nas Isus na odgovornost, bdijenja, ne znači da se osuđujemo, nego da pobudi u nama vjerovanje. Novost se navješta s dolaskom Isusa, od Njega koji je došao, koji dolazi i koji će doći. I premda smo usmjereni na posjedovanje temelj naše budućnosti u tome se ne nalazi. Temelj boljoj budućnosti je u čovjeku, a ne u novim stvarima i posjedovanju. Sva nova saznanja nova naučavanja izgleda da su preskočila čovjeka kao čovjeka i njegovu dubinu. Onaj tko očekuje novost plemenitost, ljubav, zajedništvo, a čuva staro usaljeno srce grijeha ostat će razočaran. Bolje tehnike za promjenu svijeta nema od ljubavi. Ona nas otvara i transformira za nove ljude vjere. Sva posjedovanja svijeta ne stvaraju nove živote, zato još nema božanskog vremena jer među nama nema Isusa kao blagoslova. Na prvi pogled izgleda da jednako žive pošteni i nepošteni, ali u dubini je sasvim drukčije. Pošteni prepoznaju sinove ljudske i sina Božjega. Iz dana u dan ulaze u iskustvo novog vremena. Kršćanstvo nije neko pasivno čekanje budućnosti. Ono poziva na aktivni hod prema naprijed. Zato čovjek kršćanin ne stoji ravnodušno prema stvarnosti koja se događa. Dubina njegove duše tjera ga da svijet mijenja započinjući prvenstveno od sebe, od svojeg srca. Beznađe je ne božansko, ne kršćansko. Kad su vremena loša, tada su oni koji vjeruju u Boga pozvani da budu nosioci aktivne nade, protiv beznađa. Bog će onima koji ga ljube doći ususret. Ako su plemenito raspoloženi za spasenje. Čovjek prožet ljubavlju ne može biti u beznađu. Njemu svako jutro sviće božansko kraljevstvo.
Došašće nas svake godine poziva da obnovimo optimističku svijest i da se ne damo utjecaju apokaliptičkih slutnji. Barem ne na religioznoj osnovi. Isus trajno uprisutnjuje Boga u svijetu, u našim srcima. Svi smo mi odgovorni za našu budućnost i budućnost svijeta. Svi smo mi odgovorni, davno reče jedan naš pjesnik. Odgovorni smo u Crkvi i svijetu. Bila bi velika zabuna ako bi izvanjski odigrali slavljenje, a u dubini ostali blokirani na bezdušne običaje. Slavlje izvire iz srca i odražava se na kićenjima, ali izgleda da se radi trgovine stvar događa obrnuto, slavi se izvanjski da bi se zakrililo unutarnju potištenost i prazninu. Otvorimo svoja srca danas Bogu da nas zahvati snagom svoje ljubavi i da nas usmjeri prema izvornom životu vjere. Pripravljajmo se dostojno za dan kada će Bog postati čovjekom radi nas i radi našega spasenja. Zauzmimo se za zaokret prema novoj Isusovoj viziji života koji nema zalaza. Neka nam sva pomagala došašća ovih dana budu od koristi za zaokret zauzetosti za spasenje. Živimo sakramentalno. Krenimo na zornice, ispovjedimo se. Molimo ustrajno i sa živom vjerom. Ustrajno i s ljubavlju slijedimo svoga spasitelja koji nas štiti i čuva uvijeke i postanimo novi ljudi po mjeri Isusa Krista našega Gospodina čiji, slavni dolazak iščekujemo.
don Damir Bistrić
