Strah je negativan osjećaj kad čovjek vidi ili očekuje opasnost, bila ona stvarna ili nestvarna, te tako može biti utemeljeni i neutemeljeni strah.
Svaki čovjek se rađa s mogućnošću takve reakcije, kojom se potvrđuje da osjeća kako oko njega postoji stvarnost koja ga nadilazi i kojom ne može upravljati i gospodariti, te se stoga strah smatra primarnom ljudskom emocijom. Ljudi su doista podložni raznim strahovima koji ih prate od početka do konca života. Strah, vrlo je očito, u čovjeku ima i svoju funkcionalnost, jer je poput alarma ljudskom biću da ga zaštiti od svega što izaziva nelagodu i čega se čovjek boji, te stoga potiče u čovjeku pozornost od mogućeg izvora opasnosti. Strahovi, međutim, mogu imati vrlo loše i razorne posljedice, jer osim što na neki način upozoravaju i štite biće od izvora straha, oni mogu dovesti u pitanje ljudsku svijest i u čovjeka uliti stanovitu nesigurnost. Čovjek pritisnut strahom osjeća se ugroženim, te mu se često ne može niti dokazati koliko je bezrazložno bojati se ako je strah neutemeljen, ili pak teško mu je pružiti pravu zaštitu ako je strah utemeljen. Strah može biti toliko jak da nadjača onu redovitu svijest koja bi mu trebala biti dostatno jamstvo za normalan život bez straha.
Isto tako može biti mnogo uzroka strahu, kao što ima mnogo vrsta straha i njegovih učinaka. Tako je jedna posebna vrsta straha prisutna u određenoj mjeri gotovo u svakom čovjeku, a to je strah od neizvjesnosti koju nam donosi budućnost. A kako nitko ne zna što ga sve čeka u životu, uvijek u sebi osjeća takvu neizvjesnost koja u njemu izaziva napetost i nemir. Čovjek je u neizvjesnosti jer se boji onoga što bi ga moglo zadesiti u budućnosti, te mu pokvariti planove, a donijeti nepredviđene nevolje i nepogode. I onda kad bolje sagledamo o čemu se radi, vidimo da je strah u konačnici pokazatelj redovito nepoželjan, bilo da je aktualan ili potencijalan, bilo da je stvaran ili postoji tek kao mogućnost.
Strah Gospodnji
Jedna od kategorija straha je i strah Gospodnji, kako nas uči Sveto pismo. Za razliku od drugih strahova od kojih Bog oslobađa čovjeka, ovakva vrsta straha se predstavlja kao poželjna, to jest kao svojevrsna krepost kod pobožnih ljudi koji imaju osjećaj za Boga. Doista, Bog je želio jednu vrstu straha kao pozitivnog iskustva kojim se priznaje i prihvaća njegovo gospodstvo nad čovjekom. Zato taj strah nije klasičan strah nego poštivanje njegove volje, te bojazan da protiv nje ne sagriješimo. Upravo ovakav strah je, proturječno, najbolja zaštita od onog straha koji čovjeku može nauditi uništavajući mu život, a to je strah od zlih ljudi i sila zla koje su prisutne u svijetu, kojih se čovjek trajno mora bojati jer se pred njima osjeća nemoćan i nezaštićen. Osjećajući nemoć pred njima, jer ih ne može sam od sebe pobijediti, u čovjeku se rađa strah da će postati njihova žrtva. Ali taj strah nije uvijek i najprije strah da ne postane zao, nego da mu sile zla ne naude na neki drugi način.
No sile zla kojih se boji one mu najviše naude u trenutku kad on prihvati logiku zla, te kad i sam počne činiti zlo, to jest kad ga navedu da izgubi strah Božji. U mnogim situacijama čovjek i ne vidi da se priklonio tim istim silama zla kad čini grijeh, a s druge strane panično se boji da mu se ne dogodi neko zlo u smislu bolesti, ozljede ili poslovnih neuspjeha. Navikao je činiti zlo kao da nije ništa, te to čak i pravda mnogim razlozima ne vjerujući da se događa zlo onda kad čini izbore suprotne od Božjeg ćudorednog zakona. Tako se još potvrđuje nepoučljiv o tome što je grijeh, a što je istinsko dobro za čovjeka. Da u sebi ima straha Božjega onda bi dobro razumio što je zlo, dao bi se poučiti o grijehu i tako bi stekao neprocjenjivu zaštitu zahvaljujući upravo strahu Gospodnjem. Tako je ljudsko iskustvo obilježeno zlom koje čini i zlom koje mu se događa, što u njemu izaziva strahove. Na neki način ostaje nemoćan pred zlim silama što ga čak može dovesti do očaja, izgubljenosti i rezignacije. A sve to nastaje u trenutku kad osjeća da ne može nadvladati te sile koje su oko njega. Na žalost ne vidi da bi mu strah Gospodnji bio protuteža svim ostalim strahovima koja bi ga vratila u ravnotežu.
No naša nebeska Majka Marija, iz onoga što znamo o njoj, živjela je u strahu Gospodnjem, te je pazila budno da ne učini propust i grijeh protiv Boga. Zato je bila slobodna od strahova ovoga svijeta, pa i od panične zabrinutosti za budućnost, jer je vrlo dobro znala da je u svakom slučaju pozvana Bogu se potpuno predati. Sve drugo joj je bilo manje važno, a sigurnost joj je dolazila od njegove očinske skrbi. Posjedujući krepost i dar straha Božjega budno je pazila da ne naruši zdravlje duše i tijela grijehom koji je oholo uzdizanje protiv Boga, te uzrok svih loših strahova i problema.
Lijek protiv našeg straha
Krepost straha Božjega koju je posjedovala Marija postaje nama danas put i lijek, jer nas uči kako ugađati isključivo Bogu tražeći život vječni, te stavljajući u drugi plan sve druge želje i potrebe. Postaje putokaz kojim nam je ići ako se želimo osloboditi strahova ovoga svijeta i strahova od budućnosti. Blagdan Marijina prikazanja u Hramu je blagdan kad slavimo Marijinu potpunu posvećenost Bogu, koja je odraz i pokazatelj straha Gospodnjega u kojemu živi, to jest onog osjećaja za Božju prisutnost protiv koje nipošto ne bi htjela pogriješiti. Smirujući riječi koje anđeo Gabriel izgovara Mariji u trenutku navještenja zorno opisuju stanje njezine duše: Ne boj se, Marijo! Ona je zaista bila vrlo pozorna na svaki titraj duha i jedno na što je pazila bilo je da ne sagriješi. O njezinoj cjelovitosti svjedoči nam blagdan njezina prikazanja u Hramu koji prenosi istinu da je bila cijela Bogu posvećena i da je od prvoga dana svoga života bila čuvana od grijeha, te da su roditelji Joakim i Ana budno pratili da je potpuno zaštite od toga zla i te pošasti. U tom duhu se razumijeva i njezin strah, pri čemu joj anđeo Gabriel pruža jamstvo da on nije napasnik koji kuša nego Božji poslanik koji naviješta radosnu vijest.
A budući da nam je kao putokaz prema spasonosnom izboru kojim se onda liječimo od svakog drugog straha, nije ni čudo da je onda častimo kao Gospu od Zdravlja. Ona nas vodi putem ozdravljenja od naših strahova učeći nas zdravu životu pred Bogom, kakvim je i sama živjela. Zato ovim jednim razmišljanjem možemo povezati i blagdan Marijina prikazanja u Hramu i blagdan Gospe od Zdravlja. Anđelove riječi djevojci i Djevici iz Nazareta otkrivaju kakvim je životom ona živjela i čega se bojala. Ona je bila milosti puna i Gospodin je bio s njom, a ipak je osjetila neku vrstu straha kad se anđeo pojavio na obzorjima njezine duše. Bojala se da je biće koje joj se ukazuje ne odalji od Boga, te je stoga i nama bojati se čega se i ona bojala i na način na koji se ona bojala. Ali isto tako nam je ljubiti sve ono što je ona ljubila i onako kako je ona ljubila. Upravo jer se prikazala Bogu i jer je bila milosti puna, Marija je imala takvo tjelesno i duhovno zdravlje poradi kojega je nama postala primjer i ideal, pomoćnica i zagovornica.
Mi kršćani bismo se trebali poput Marije bojati prvenstveno Boga kako bismo se oslobodili strahova. Jer društvo i mentalitet svijeta koji čovjeka želi ‘osloboditi’ od straha od grijeha, ali ne na način da ukloni grijeh iz okruženja, nego da ga proglasi nepostojećim, čovjeku čini medvjeđu uslugu čineći mu okruženje okuženim. Doista, tako nije moguće osloboditi se grijeha i njegovih posljedica, što se kasnije pokaže pogubnim, te se uspostavi da nas ne oslobađa nego na nas navlači svekolike životne strahove. Pođimo stoga odvažno za našom Majkom, Bogu potpuno prikazanom, te priskrbimo sebi istinsko zdravlje duše i tijela.
don Ivan Bodrožić, Izvor: patrologija.com/
