Čovjek pogledom na križ Isusa Krista promatra raspeće Bogočovjeka. I pri tome pogledu ima mogućnost razmišljati o svom svakodnevnom raspinjanju i raspeću.
Danas smo raspeti između dobra i zla, između mržnje i ljubavi, stvarnosti i iluzija, između materijalnog i duhovnog svijeta. Sva ta raspeća težak su križ, težak teret pod kojim padaju i ponovno se dižu naši suvremenici. Čovjek može slobodno birati dobro ili zlo, ali mučno raspinjanje ne može nikako izbjeći.
Raspeće između dobra i zla
Biti stalno raspet između dobra i zla nije lako. Birati dobro ili zlo često je vrlo teška odluka. Kaže se, dobro dolazi od Boga, a zlo od njegova protivnika – Sotone, demonskih sila. Gdje si ti, gdje smo mi? Što sijemo, to ćemo sigurno i žeti. Prepoznajemo li baš uvijek jasnu razliku između dobra i zla? Kakvi su naši ljudski tragovi na našoj životnoj stazi? Niz takvih pitanja stavlja nas pred križ, pred promišljanje o sebi i vremenu u kojemu živimo. Kakva me sila pokreće? Sila koja izgrađuje čvrst duhovni mir ili sila koja stalno razara naš um i emocije? Po plodovima ćete ih prepoznati, piše u Novom zavjetu. Katolik može slobodno dopustiti da u njemu djeluju dvije energije, dvije sile. Jedna koja ga duhovno uzdiže i druga koja ga razara, zbog koje postaje slabo, nezadovoljno Božje stvorenje, osoba koja oko sebe neprestano zrači nemir, zlobu, zavist, egoizam. Tvoje raspeće traje i traje. Osjećaš li da si duhovno jak ili osjećaš da si užasno slab? Što je u tebi jače, ponos, hrabrost, dobrota, požrtvovnost prema obitelji, ili si na strani onih koji stalno govore da ništa ne valja, da ništa na ovome svijetu nije više kako bi trebalo biti? Sve je to moralna baruština od „glave do repa“. Siješ li oko sebe verbalno negativnost ili pozitivnost? Živiš li ulogu Veronike, Šimuna Cirenca ili rulje koja srdito viče raspni ga, raspni ih. Dosta nam je zla svake vrste. Propet u svojim mislima, zauzimaš li desnu stranu križa Kristova ili lijevu stranu križa? Stojiš li pod križem s desne strane, uz Mariju i Ivana, ili ti je draža lijeva strana, na kojoj su životno promašene osobe? Slikari su tijekom povijesti Crkve slikajući raspeće jasno razlikovali desnu i lijevu stranu križa Kristova. Desnu su stranu prikazivali s dobrim osobama, a lijev s lupežima koji se nikad ni za što ne kaju. S obzirom na Isusovo propovijedanje, stvorena je takva sakralno-umjetnička, životno-simetrična stvarnost i životna realnost.
Raspeće između mržnje i ljubavi
U osobnoj duhovno-životnoj konfuziji teško je ostati „normalan“, teško je biti samo na jednoj strani. Sijači mržnje, raznih podjela i nesnošljivosti vrlo su bučni u našemu životnom prostoru. Sijači beznađa, depresije, razni spletkaroši svih vrsta dijele ljude, umjesto da ih povezuju. Želja im je raspeti, prezreti i omalovažiti sve što je dobro, sve jake duhovno-moralne stupove opstojnosti čovjeka i obitelji. Gdje si ti? Razumiješ li nastalu situaciju rasipanja i sve veće razgradnje društva opterećenu demonskim silama? Ili si slijep pa ne vidiš što se oko tebe događa? Gradiš li osobni kršćanski život, svoju sadašnjost i budućnost postojano, vezan evanđeoskom dobrotom, unatoč svim aktualnim vjetrovima koji jačaju razgradnju Crkve? Kažu da suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost. Jesi li ravnodušan prema raspeću, materijalnom siromaštvu svojih roditelja, djedova i baka? Je li ti svejedno što se piše, javno govori, nudi i promiče u medijima, imaš li čvrsta kršćanska stajališta koja te vode putem dobra i evanđeoskih načela?
Raspeće između stvarnosti i iluzija
Iluzija je obmana, privid, umišljanje, varka u osobnom opažanju. Koliko ima umišljanja na račun pripadnosti Katoličkoj crkvi? Maštanja i mistifikacija da smo jedan katolički narod koji u svemu prednjači pred drugima? A činjenice pokazuju suprotno. Pričinja nam se da smo ugledan, gotovo savršen narod Katoličke crkve. A svakodnevni događaji pokazuju drukčije lice. Raspeti smo između onoga što je naša maštarija, mistifikacija ili privid konkretne stvarnosti. Velik broj rastavljenih, velik broj mladih koji žive zajedno, a nisu vjenčani. Brojni krizmanici koji poslije krizme više dolaze više u crkvu. U obiteljima često nema zajedništva, sloge ni snošljivosti. Nestaje korak po korak empatije prema starim roditeljima, djedovima i bakama. Zabijamo glavu u pijesak kao noj maštajući kako je naš narod visoko moralan u odnosu na druge narode Europe. A često je nezasitna pohlepa za novcem, za standardom, za materijalnim, ispred svega na djelu u konkretnoj stvarnosti.
Raspeće između materijalnog i duhovnog svijeta
Imati, imati i ići ukorak s drugima životni je moto mladih naraštaja. Ne zaostajati ni po čemu iza svojih vršnjaka. To je već očito kao stvarnost među đacima osnovne škole i srednjoškolcima. Sreća je imati, a nesreća ne imati. Ne biti ljeti barem nekoliko dana na moru žalosna je sramota. Zimi otići na skijanje u inozemstvo sa svojima je „cool“. „Vau“, kakav stan ima moj prijatelj! I meni vruće postaje životni san takvo što kupiti. Materijalno nam se samo po sebi nameće ispred duhovnoga. A razne reklame još više nastoje potisnuti duhovno u dubinu čovjekove egzistencije. Trka za materijalnim stalno traje, nikada ne završava. Teško je stati, jer jedna ostvarena materijalna želja odmah vuče za sobom drugu. I tako ponekad ljudi ostvare gotovo sve snove, a duša im ostane prazna, pogled nezadovoljan, jer još uvijek nešto nedostaje. Dani i godine neumitno teku, djeca brzo rastu, stari se, a članovi obitelji gotovo se ni ne poznaju. Nema gotovo ničega duhovnog, zajedničkog što ih veže u zajedništvo. Žive kao stranci u vlastitoj kući, vlastitom domu. Počinju ženidbe, udaje i raspada se „carstvo“ na više dijelova, i dolazi samoća. Duša je prazna, neizgrađena, neproduhovljena, žalosna i nesretna. A kako i ne bi bila kad ju je trka za materijalnim dobrima potisnula, umrtvila i ušutkala. Tek kada nastanu golemi problemi, neizlječive bolesti, otvaraju se molitvenici, ide se na hodočašće, pokušava se spašavati ono malo duhovnog što još tinja kao slabašna vatrica.
Nada i ufanje
Zato izbjegavaj žestoku i stalnu trku za materijalnim, za svakom vrstom konzumerizma. Budi jednostavan i ponizan pred Bogom i čovjekom. Sve svoje pouzdanje i nadu stavi i stavljaj u Gospodinove ruke. U njegovo srce i milosrđe. „I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist“ (1 Iv 3,3). Biti duhovno čist, Bogu posvećen i otvoren vječnosti cilj je, nadam se, svakoga od nas. Jer nema čvrste sigurnosti u sadašnjosti, ako živimo samo za potrebe tijela, uma i užitka. Povrh svega, postoji nada da smo ovdje samo na proputovanju, da nam ovozemaljska stvarnost nije jedini cilj. Za let smo stvoreni. Za duhovno budimo otvoreni. Ljubimo Isusa. Živimo za neprolazne vrijednosti, a ne pretežito za materijalno. „Nego kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9).
vlč. Vladimir Trkmić
