Jedan je mladić svakoga dana prije svojih predavanja na fakultetu odlazio na Svetu misu. Nije ju propuštao ni u najtežim trenucima. Mnogi su misliti da je to samo jedna njegova trenutna faza, ali kada je završio studij i počeo raditi, uvijek je u gradu pronalazio crkvu u kojoj je bio na Svetoj misi prije svoga posla.
Jednom je zakasnio na posao i pri dolasku šef koji je znao gdje je bio zaustavi ga i upita:
– Radiš li ti u toj crkvi u kojoj svako jutro ideš ili ovdje kod mene?
– Radim na oba mjesta!
– A primaš li plaću na oba mjesta?
– Dok sam na zemlji primam samo ovdje plaću kod vas.
– Ne razumijem te, prijatelju! Pa što onda svakoga dana odlaziš u crkvu i što naposljetku tamo radiš?
– Ne radim tamo, tamo samo dobijem pošiljku koju treba raznositi.
– Kakvu pošiljku? Pa što to radiš? – začuđeno ga pogleda šef.
– Pošiljku ljubavi. Ja sam raznosač ljubavi.
– Molim?
– Svako jutro odlazim na Svetu misu i u svetoj pričesti primam od Isusa ljubav, ljubav koju taj dan moram raznositi ljudima koje poznajem ili ne poznajem. Nekima je treba više, a nekima manje. Kada je dajem onima koji je trebaju više, a to su oni koji znaju prema meni biti grubi, osorni i hladni jako je brzo potrošim, pa idući dan moram opet ići po novu pošiljku jer od nje naposljetku živim ja, moja obitelj i moji prijatelji. Da ne raznosim tu ljubav, ne znam koji bi smisao imao moj život.
-Pa na koji je način raznosiš? Kako je daješ?
– Sasvim jednostavno, kada sam u društvu bilo koje osobe gledam je onako kako bi je Isus gledao, ne sudim je, ne zamjeram joj, prihvaćam je onakvu kakva jest, utješim je ako je tužna, dadem još nešto ako treba i volim je onako kao što volim sebe. Jednostavno, ali bez Njegove pošiljke koju mi daje u Svetoj misi to bi bilo nemoguće.
