Svjesni smo da živimo u čudnovatim vremenima različitih kriza. One na nas utječu na razne načine svjesno ili nesvjesno. I ne možemo biti izolirani od njih. Sve se više stapamo sa podivljalim gomilama koje djeluju destruktivno. No kad u čovjeka uđe duh destrukcije tada on ne može učiniti ništa da bude niti dobro niti pozitivno. Diktatura gluposti i ludosti postali su mjerilo ponašanja.
Sve oko nas vrvi raznim oblicima čudnih pogleda i stavova koji nemaju pred sobom budućnost ali ih se slijepo slijedi jer se odnose na njih same na njihove propale, besciljne živote i ideologije koje unose neslogu i nemir. Svaka velika katastrofa započinje urušavanjem ljudskosti i iz nje tada proizlaze devijantne ideologije koje su prekrivene svim oblicima agresije, represije i spremnosti za sukobe i uništenje. Naša najveća briga danas je da se trebamo zamisliti nad onim toliko očitim da je prisutna kriza vjere vjernika i njihova ne vjerničkog života sa ne vjerničkom praksom. Zapravo je to naša Niniva spremna za uništenje.
Bez sagledavanja svojega statusa u vjeri i dalje ćemo ostati uljuljkani u svoj samodostatni egoizam pod krinkom alternativnog altruizma i izopačenog kulturnog humanizma. Prošle nedjelje započeli smo svoj hod prema Bogu prepoznavanjem Mesije. Jesi li ga prepoznao? Jesi li bio s njim? On je onaj koji donosi oslobođenje, onaj koji nosi blagostanje. I pozvao nas je da ostanemo kod njega. On je onaj koji ljudsku destrukciju lječi i ljude od nje oslobađa. Omogućava prostor koji stvara sposobnost za osmišljenu radost i novi polet. Taj poziv ostaje otvoren. Poziv na obraćenje i navještanje.
Ako se vjera današnjih vjernika svela na to da je njihov vjernički život jer ima sve sakramente a ne živi te iste sakramente to nije vjera. To nije vjernik. On je simpatizer. Svi mi znamo i tražimo svoja prava kada su u pitanju kao naša prava. Osobito vjerska prava. Da ona ugrožavaju neke. Misle da im crkveni prostori trebaju služiti za njihovo naslikavanje. Vjera se ne pokazuje krštenicom već životom, vjerskom zrelošću i zauzetošću. Jer vjernik se ne hrani prizemnošću rekla kazala na što se sveo ovaj naš svakodnevni život komuniciranja. Sve više nam je potrebno imati Big brothera da se ima o čemu govoriti. Zavirivati u tuđe živote da bi se naslađivali i rugali. Zar je to plod vjere. Sve je postalo ispraznost nema više onog što čovjeka očovječuje. Snizili smo kriterije Isusu. Napustili svetost oslanjajući se na intelektualizam mlaćenja prazne slame.
Poziv na obraćenje je potreban. Kad nam nešto nije po volji počesto se sjećamo i sa svim žarom govorimo, prepičavamo kako je Isus istjerao trgovce iz hrama i imamo osjećaj kako bi to trebao učini i danas. Istina. Trebao bi istjerati svaki oblik prodane vjere. Istjerati sve iz hrama. Udaljiti od svetoga sve što ga onečišuje. Što nagrđuje Božju svetost. Vrijeme je kratko kaza danas sveti apostol Pavao. Vjera nije servis. Ona je konstanta. Vjernik vjeruje u svemu, a ne samo u onom što mu odgovara. Vjera je dar, a ne neko vlastito pravo. Vjera je život. Sve ostalo što nije u skladu s Kristom je farizejština i licemjerstvo. Kako bi se obraćenje moglo dogoditi valja pripraviti mjesto Gospodinu. To mjesto traži otvorenost srca a ne isprazne parole vlastite povrijeđenosti. Lako se obračunavati ali nije lako priznati istinu o sebi. Istinoljubivost ima samo za cilj jedno živjeti istinu Isusa Krista. Tada nema nikakve poludjele forme koja nam je ušla u krv.
Neki dan smo proslavili svetog Antuna opata a on reče:“Doći će vrijeme kad će ljudi poludjeti i kad vide jednoga koji nije lud napast će ga govoreći: Ti si lud, nisi kao mi!“ Svjedoci smo da je to vrijeme već tu. Nikada se nemojte bojati svoju vjeru živjeti iskreno i s ljubavlju. Ma šta god to drugi govorili ili vas ponižavali. Tada znajte da u vama stoji Bog osloboditelj koji vas je pozvao da postanete apostoli. Vjerovjesnici njegove ljubavi. Ovih dana smo svjedoci kako si mnogi daju za pravo napadati crkvu. Sve je to dobro u pluralnom društvu. No ti isti tražit će kad tad od te iste Crkve, da im se dijete krsti, pričesti, krizma da se vjenčaju ili pak sprovode. Što bi Krist učinio?
Slušajući njega kako danas govori: „Hajdete za mnom!“ započnimo svoje apostolsko poslanje. Mi smo njegovi apostoli koji i danas ribare na moru izlovljene dobrote i osiromašene ljubavi. S Bogom nema pogađanja ili ga prihvaćamo u potpunosti ili ga odbacujemo. To naše proračunato ponašanje s kojim računamo sa strpljenjem Božjim uvijek će proći neslavno. Zaživimo svoju vjeru jer znamo da je Kraljevstvo Božje već ovdje i sad, a ne negdje daleko. Stvorite ozračje milosti! Prepustite se da vas Bog vodi. Gledajte velika djela njegova. Ako si svim svojim bićem zašao u otajstvo Božjega bitka već sad imaš nebo. Neka vas prati Božji blagoslov! Bog neka iscijeli vaše rane. Neka vas Bog veseli i uvijek prati u apostolskoj ljubavi navještanja vjere. Svetima sveto. Tako neka bude.
Don Damir Bistrić
