Jednoga je dana izvjesni profesor na sveučilištu John Hopkins u Americi, naišao na izvještaj o jednom istraživanju, provedenom prije 25 godina.
Bio je to izvještaj o 220 slučaja crnačkih učenika iz zapuštenih njujorških predgrađa. Na temelju tog izvještaja, profesor je zaključio kako je najvjerojatnije najveći broj ispitanika (učenika) završilo na ulici, bez posla ili u zatvoru.
Okupio je svoje studente i dao im zadatak da pronađu bivše učenike iz tog izvještaja, njih 220, da prikupe podatke o njima i da naprave novi izvještaj o njima. Od 220 bivših učenika uspjeli su pronaći njih 198. Od njih 198 samo su četvorica završila u zatvoru. Ova je činjenica predstavljala jako značajno odstupanje od statističkih procjena i očekivanja. Profesor je odlučio istražitii razloge tomu.
Stao se raspitivati o učiteljima tih učenika. Otkrio je da je 75% od njih imalo istu učiteljicu. Profesor se tada bacio na posao pronalaženja te učiteljice. Učiteljica, sada u dubokoj starosti, boravila je u jednom staračkom domu. Posjetili su je i, između ostaloga, pitali su je: „Kakvu ste posebnu metodu koristili, kakav ste program provodili s vašim učenicima?“
Starica se naravno nije sjećala pojedinosti o programu. Na postavljeno pitanje odgovorila je samo: „Ne znam. Pa eto… Ja sam ih voljela.“
Vesne Krmpotić; Vrline ljubavi
