Danas susrećemo dvojicu učenika na putu u selo Emaus. Oni doduše znaju kamo su se uputili, ali im je u srcu i duši vladala potpuna zbrka i dezorijentiranost poslije događaja Velikog petka u Jeruzalemu. Nigdje nisu sigurni vjerojatno bježe, zabrinuti za svoje živote. Kaže nam evanđelje da «bijahu snuždeni»!
Kleofa i njegov prijatelj okrenuli su leđa Jeruzalemu i vijestima koje su se počele širiti i krenuli su na put koji ih je trebao odvesti što dalje od Jeruzalema, od mjesta stradanja njihova Učitelja, od mjesta njihova razočaranja. Oni su bili Isusovi učenici, pratili su ga i slušali, gledali velika djela koja je činio, divili mu se. Oni su se nadali. Vidjevši kako je Isus nesretno završio na križu, gorko razočarani, odlaze iz Jeruzalema pognute glave. I sada se spremaju dalje živjeti svoj život negdje daleko od Jeruzalema, vjerojatno ne vjerujući više da On može promijeniti njihov život.
Dok su putovali, toj dvojici razočaranika pridružio se nepoznati suputnik, uključio se u njihov razgovor o tragičnim jeruzalemskim događajima Isusove smrti na križu i pokušao im protumačiti smislenost patnje njihova ljubljenog Učitelja, kao dio Božjeg plana spasenja koji je već bio najavljen u SZ proroštvima. Navečer kad su stigli u Emaus, suputnik kao da je htio produžiti dalje. Stoga dvojica učenika zamole toga ugodnog suputnika da ostane s njima.
I dok su zajedno blagovali, u trenutku lomljenja kruha učenici u nepoznatom suputniku prepoznaju Uskrslog Gospodina! I tad se događa preokret! Njihovo srce počelo je gorjeti još dok im je tumačio Pisma. Sada im se i oči otvaraju a on iščeznu pred njima. No njima više nije važno da ga gledaju tjelesnim očima. Nestaje strah. Umjesto razočaranja, oni osjećaju radost, imaju potrebu tu radost podijeliti s ostalim učenicima.
Ovo nam pripovijedanje o učenicima na putu za Emaus jasno nam oslikava čovjeka koji je na svome ovozemaljskome hodu prema vječnom Emausu! Kleofa i njegov prijatelj su naši suvremenici. I mi smo poput njih dobro informirani «o svemu što se dogodilo»; poznamo Pismo, ali smo toliko puta siromašni smislom. U pristupu Isusu polazimo od vlastitih očekivanja. Očima gledamo, a ono što je očito ne vidimo, ušima slušamo ali ne čujemo! U vjeri želimo vidjeti i čuti samo ono što je nama prihvatljivo, što nama odgovara.
Isus i danas hoda s nama, on je naš vječni suputnik. Ali mi više pozornosti pridajemo našim vlastitim očekivanjima koja bi On morao ispuniti. Toliko puta vapimo i molimo: Isuse učini, ozdravi. Želimo da ispunja naše sitne prolazne želje. A on nam žali darovati neizmjerno više: SAMA SEBE! I često se onda vlastita očekivanja na koncu pretvore u razočaranja jer se Isus ne pokazuje onakvim kakvim ga mi vidimo. Teško je vjerovati njegovim obećanjima jer mi bismo htjeli da ispuni naša očekivanja i eto nam snuždenosti i razočaranja! Usprkos svemu on uporno hoda s nama i nudi nam sebe.
Logički nam se nameće pitanje: a zašto je nama danas teško prepoznati Uskrsloga, zašto nam se ponekad čini da nije s nama, da nas je napustio? Prije svega zato jer nam srca više ne gore. Srca su nam zasićena svime i svačim. Opterećena, izmorena, snuždena i razočarana.
Uza sve rečeno često računamo samo sa svojim ljudskim snagama. Ponekad mislimo da sve možemo učiniti sami. Događa se da okupirani tolikim stvarima više i ne čujemo njegov glas.
Kako postići da nam srca opet gore vatrom njegove ljubavi? Isto onako kako su to učinili Kleofa i njegov prijatelj kako čitamo u evanđelju kad se dogodio preokret – u onome trenutku kada ih je neznanac uputio u smisao Pisma… «o bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu…». U događaju Kristove muke, smrti i uskrsnuće ili bolje rečeno u prihvaćanju vjere u Uskrsloga leži rješenje svih problema, leži nada. Zato je potrebno otvoriti srce. Tek otvorena srca možemo prepoznati Uskrsloga. Srce koje je otvoreno za Gospodina preobražava se kroz Riječ spasenja i kroz lomljenje kruha.
Susret s njim jest susret s Istinom. Susret s onim što zaista jesam u dubini svoga bića a on jedini najbolje zna kakav sam. Zahtjevan je to susret, traži promjene, traži obraćenje, traži da se ostavi stranputica, traži da se ostave vlastita očekivanja, traži da se ostavi bijeg od života a da se prihvati pravi put. Danas pristupa tebi, želi poći s tobom, poučiti što i kako treba činiti da ne zastraniš i zalutaš na raskršću života. Onaj koji ga prihvati na putu kao svoga suputnika stići će do svoga cilja i ostvariti svoje životne želje. Tko god Isusa prihvati i želi podijeliti svoj kruh s njim, prepoznat će njegovu milost u svome životu baš kao što su ga učenici prepoznali u lomljenju kruha.
Sveti Ivan Pavao II. na početku svoga pontifikata poručio je svijetu: „ Svi vi koji imate neprocjenjivu sreću da vjerujete, svi vi koji još uvijek tražite Boga, a i vi koji ste izmučeni sumnjom. Ne bojte se primiti Krista i prihvatiti njegovu vlast. Širom otvorite vrata Kristu. Krist zna što je u čovjeku. Samo on to zna.“ Dopustite da Isus bude suputnik u vašim osobnim životima; u životu politike i ekonomije, kulture, u životu cijele civilizacije. Dopustite Kristu da vam se pridruži na vašem životnom putu, jer samo tako ćete stići željenom cilju.
Ostani s nama Gospodine! Ne dopusti da se spusti noć nad našim životnim putovima i da se izgubimo u tami zla i grijeha. Ostani s nama, jer samo tako ćemo stići do svoga cilja.
Don Damir Bistrić
