Zanimljivo je pratiti Ivanove evanđeoske izvještaje zadnje tri korizmene nedjelje prije nedjelje muke Gospodinove. Prošle nedjelje imali smo besjedu koju je vodio Nikodem s Kristom a u današnjem evanđelju započinje evangelizacija cijelog svijeta.
Populacija obraćenih Grka koji dolaze za blagdan neopterećeni svim s čim se opterećivalo vjersko društvo i krema tadašnje vjerske elite. Prozeliti – obraćenici na židovstvo dolaze na Pashu u hram. Grcima koji dolaze na blagdan Jeruzalem je egzotično mjesto. Ne samo vjersko već i statusno. Njihov dolazak znak je susreta sa svim novim kulturološlim stvarnostima pa i onim neobičnim kao što je to Krist i njegovo učenje. Obraćenici uvijek istražuju više od onih koji su u stalnosti vjere. Za one koji su zašli odavno u vjeru ona je postala vjernička samo onoliko koliko se naučilo. Čak štoviše, vjersko okruženje poistovjećuje se ujedno sa neznanjem i nepoznavanjem onoga u što se vjeruje.
Kada bismo htjeli anketirati vjernike o vjerskom životu većina bi se izjasnila da su posjetioci i vjerski slavljenici o blagdanima. Ti koji se tako izjašnjavaju vjernicima poistovjetit će svoju vjeru s nečim što je dio običaja. Tako će mnogi svoju vjeru promatrati odlaskom na misu polnoćku za Božić ali se više ne pojavljuju niti žive vjeru. Iza polnoćke mahnu Isusu u jaslama uz uzvik: Vidimo se kad narasteš, tamo nekada ako mi se bude dalo doći. Neki će svoju vjeru bazirati na velikom petku, nekom postu oborite ribe koju ne prati ni molitva ni post, odlaskom na ljubljenje križa, a blagoslov uskrsnog jela važniji je od samog Uskrsa. To se ne propušta to je pravi „uskrs“ a sve ostalo vezano za uskrsnuće dugo traje i nikako završiti.
Malo se toga do dana današnjeg promijenilo! I danas mnogi dolaze u crkvu i skupljaju se na mnogim svetim mjestima jer žele vidjeti Isusa, Isusa senzacije, onog koji liječi, onoga koji oživljava i žele se susresti s njime. No iskreni vjernici okupljaju se na nedjeljnim slavljima jer traže nadu, utjehu i ponajprije oproštenje grijeha.
I mi želimo vidjeti Isusa. No Isus i nama danas govori o tome kako nije sve u tome da ga vidimo. Potrebno je učini važan korak: suobličiti se Njemu koji sama sebe predaje za nas. I to je posljednja stepenica na našem korizmenom hodu prema Kalvariji. Posljednja i najteže shvatljiva. Ključna je rečenica današnjeg evanđelja glasi: “Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre donosi obilat plod.“ Ako naš život ne umre s Kristom i ako s njim ponovno ne oživimo nećemo moći biti njegovi učenici. Sve su to stvari i događaji kojih se pomalo užasavamo. Ostaviti sve pa i svoj život, odreći se svega, odreći se sebe i ići za Isusom na križ. To nije nimalo ugodno. Dapače teško je i gotovo neizvedivo, pogotovo u ovom našem svijetu. Svijetu koji dijeli ljude na dobitnike i gubitnike. Gubitnici bi, naravno bili maleni, slabi, siromašni, bolesni, stari, nepoznati, nepriznati, oni koji drže do Boga i čovjeka, do istinskih ljudskih prava, dok bi dobitnici, naravno, bili oni brzi, lijepi, mladi, bogati, uspješni, poznati, moćni, snalažljivi. Sve suprotno od onoga kako Isus uči.
Isus nam otvara nove vidike. Posve drugačije vidi smisao ljudskog života. Tako lijepo kaže: „Tko ljubi svoj život izgubit će ga.“ Ako pod svaku cijenu želiš biti u očima svijeta priznat izgubit ćeš sebe, izgubit ćeš svoj život, smisao svoga postojanja. Smisao nije u tome da postaneš sveprisutan, da budeš netko i nešto u očima drugih. Nema života bez umiranja. Smisao života ostvaruje se kad se podložimo Bogu. Kad u svom životu otkrijemo volju Božju. Kad iz njegove ruke prihvaćamo svoj život. Poći s njime na put križa, smrti i umiranja jedino daje smisao. Kada prihvaćamo svoj život kroz križeve patnje, postajemo svjesni da smo tek zrno koje biva posijano da bi donijelo obilat plod. On koji je ljubio čovjeka i vršio volju Očevu nama danas veli: „Ako tko hoće služiti mi neka ide za mnom.“ To je temelj našeg duhovnog života. Nasljedovati Krista. Biti živa slika Kristova. Živjeti i umrijeti s njime, s njime trpjeti da bismo s njime bili proslavljeni. Za koji dan pristupat ćemo sakramentu pomirenja. U sakramentu pokore tražit ćemo njegovo milosno lice i pogled koji liječi. I dobro je sve dok ga tražimo. Ali ako to ostane samo na razini gledanja bez dubljeg poniranja u vlastitu dušu neće nam biti od velike koristi. Nećemo iskustveno osjetiti njegovu blizinu, i tada se ništa neće promijeniti. „Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre ostaje samo.“ Ako nisam spreman umirati zlu i grijesima koji su opteretili moju dušu i moj život nema ploda. Onda ćemo nastaviti tapkati u mraku koji smo sami proizveli. Ovo je sveto vrijeme umiranja vlastitom egoizmu, oholosti, škrtosti, umišljenosti, lijenosti, bahatosti, bludnosti, pijančevanju, ovisnosti, lopovluku, zavisti, ljubomori. Umiranje starom i grešnom čovjeku da bi uskrsnuo krštenički posvećeni novi čovjek.
Želimo li samo vidjeti Isusa nalazimo se u velikoj opasnosti da ga i vrlo lako i odbacimo. Želimo li se suobličavati s njime iz dana u dan u svojoj običnosti blago nama, na putu smo koji vodi kroz smrt do uskrsnuća. Neka ovo sveto vrijeme koji nas vodi do smisla naše vjere učvrsti u odlukama posvećenje i stvaranja novog čovjeka vjere koji ne robuje ničem što je od ljudi stvoreno već da se suobličujemo Kristu koji nas sve posvećuje u ljubavi istine darivajući nam novi život ljubavi i mira.
Don Damir Bistrić
