Kršćani imaju specifičan identitet. Kršćani imaju osobnog Boga koji se objavio kršćanstvu u obličju čovjeka.
Nije li to suludo za jednog Boga kojem nitko nikada ne može konkurirati jer nadilazi svako ljudsko poimanje vlasti i moći. Da, suludo u očima čovjeka koji uvijek gleda samo sebe i svoje interese i interese onih čiji životni put žele usmjeriti prema svojoj osobnoj volji. Suludo za čovjeka koji komplicira, namješta odnose zbog prikrivenih interesa, pati od ljudskih obzira, brine samo za zemaljsku svakodnevnicu iz koje izbacuje Božje manire. Međutim, za Isusa Krista ništa nije suludo da pokaže čovjeku da nema smisla brinuti za druge, brinuti za njihova mišljenja, brinuti što i kako će se projicirati na van. Sve je to za Isusa Krista gubljenje vremena i življenje na pogrešan način. To je prolazno u tolikoj mjeri da se već sutradan zaboravlja. To je nešto što vrijeđa čovjekovo dostojanstvo i poziv na istinski život kršćanskog mentaliteta.
Isus Krist poziva na drugačije, a zašto bi pozivao ako to nema dalji cilj? Cilj u kojem je čovjek ono što jest, ne rob vremena u kojem živi nego izvanredan u kršćanskim nastojanjima jer ako Isus Krist vjeruje svakom od nas i dao nam je kršćanski identitet tko smo mi da se ograničavamo zemaljskom stvarnošću? Zašto da slijedimo duh vremena u kojem živimo kad je to vrijeme ionako promjenjivo u svojim trendovima, priznanjima, stavovima? Nije li puno jednostavnije vjerovati Isusu Kristu nego trendovima koji nas žele odmaknuti od onoga što uistinu jesmo? Ali kako bi to mogli moramo ga upoznati.
Moramo željeti Isusa Krista u svim svojim životnim situacijama, a ne samo nedjeljom, misa nije tu kako bi obavili sjećanje na Boga, ako tako gledamo na misu promašujemo istinsko kršćanstvo, onda imamo neko svoje osobno kršćanstvo koje je u životu prisutno samo kad ga se sjetimo. Onda ništa nismo shvatili onako kako Isus želi. Onda Isusove manire vidimo kao teret koji nas upozorava da radimo krivo ukoliko kršćanstvo stapamo sa povremenošću životnih situacija, onda to nije ono što je Isus želio čovječanstvu, ali zapitajmo se je li uistinu vrijedno staviti na kocku vječno zbog trenutnog? Propustiti Isusa Krista zbog vlastitog komfora?
Vrijeme je da čovjek 21.st. prestane biti oduševljen svim drugim religijama i religijskim pokretima, a Isusa imati kao rezervu kojoj ionako pripada zbog krsnog lista i ostalih sakramentalnih potvrda jer oni nisu jamstvo za upoznavanje Isusa, oni su pomoć čovjeku koji ima iskrenu želju da mu Isus Krist postane bitan ne kao povremeni već svakodnevni Bog kojeg se ne mora tražiti u kipovima, predmetima nego u osobnosti vlastitog bića jer On je osoban Bog, ne skulptura koja zahtjeva da čovjek obavlja različite ritualne prakse kako bi mu se smilovao i udijelio nešto. To nije kršćanski Bog, to nije Bog kojeg objavio Isus Krist. Bog Isusa Krista daje i kad čovjek to ne zaslužuje, štoviše darovao je samog sebe da bi čovjek progledao koliko je Bogu bitan.
Sandra Čukelj
