Jedna žena koja je izgledala poraženo, ušla je u trgovinu. Prišla je vlasniku trgovine na najponizniji način i pitala ga da joj da neke od namirnica. Nježno je objasnila da je njen muž vrlo bolestan i da nije sposoban za rad. Imaju sedmero djece i trebaju hranu.
Vlasnik trgovine izderao se na nju i grubo zatražio od žene da napusti njegovu radnju. Predočavajući potrebe svoje obitelji, rekla je: “Molim vas gospodine! Donijet ću vam novac čim prije.” On joj je odgovorio da joj ne može dati, jer nema račun otvoren u toj trgovini.
Stojeći pored kase, stajao je drugi kupac koji je načuo razgovor između ovo dvoje. Kupac je došao do trgovca i rekao mu da je spreman platiti sve što ova žena treba za svoju obitelj.
Trgovac vrlo ozbiljnim glasom upita, “Imate li listu onoga što vam treba?” Žena odgovori, “Da, gospodine.”. “U redu”, odgovori joj, “stavite vašu listu namirnica na vagu i koliko god pokaže vaga, ja ću vam dati namirnice jednake vrijednosti. ”
Ona je oklijevala trenutak sa spuštenom glavom. Onda je posegnula u svoju torbicu, uzela je papir i napisala nešto na njega. Onda je pažljivo stavila komad papira na vagu stojeći i dalje pognute glave.
Oči trgovca i kupca pokazivale su nevjericu dok su gledali vagu kako se spušta do krajnje točke i ostaje spuštena na jednoj strani.
Trgovac, stojeći uz vagu, okrenuo se polako prema kupcu i nevoljko rekao, “Ne mogu ovo vjerovati.” Kupac se nasmijao, a trgovac je počeo stavljati namirnice na drugu stranu vage da bi se izjednačila težina ne jednoj i drugoj strani.
On je nastavio stavljati namirnice, dok vrećica više nije mogla više držati. Trgovac je ostao tamo sa izrazom šoka.
Napokon, uzeo je komad papira sa vage, pročitao ga i ostao zapanjen. To nije bila lista namirnica za kupovinu. Umjesto nje bila je molitva koja je izgledala ovako: “Dragi Bože, ti znaš moje potrebe i stavljam ovo u Tvoje ruke.”
