Svako od nas je čovjek susreta. Susreti i druženja bitni su i izgrađujući. Društvenost je ona koja nas potiče na rast i spoznanje. Susret Marije i Elizabete u gorju je susret koji ostaje zapisan kao poticaj za nas da se oslobodimo straha i nanovo obnovimo susret kao put prema Bogu.
Doista je ovo vrijeme otuđenosti. Premda se čini kako su kroz pune kavane, kafiće, pivnice, ljudi usmjereni na susret zapravo je to u većini odrađivnje onoga što se mora. Ajmo to odraditi. Strah koji je duboko proizvod današnjeg društva je strah od susreta sa sobom. Strah biti sam. Primjećujemo to upravo sa postupcima da uvijek nešto mora uništavati tišinu. Radio televizija bukom guše tišinu i to nam stvara sigurnost. Strah je to od čuti svoje misli. Najsigurniji smo u susretima na kavama ili piću za odraditi sa svojim mobitelom. Nažalost nema dobrih ni konstruktivnih susreta. Koliko smo fizički prisutni toliko smo daleko u svojem virtualnom paralelnom svijetu.
Kad nas slomi tuga, bol, nevolja, tek tada vidimo koliko smo sami. Tada ni jedna umjetna tehnologija ne može unijeti mir u naše pohabano srce. Božić je vrijeme susreta. Odvažimo se krenuti u gorje. Susret s Bogom u svetoj prisutnosti. Nažalost puno toga nam smeta. Sve smo podredili nekom drugom. Iz toga se onda razvije i stres i depresija i tjeskoba i anksioznost. Sve je to razlog jer želimo ugoditi drugima. Ugađanje nije susret. Otvorimo svoje srce Bogu da u njemu učini zahvat milosti da nas oslobodi od osrednjosti a pripravi za dobre susrete koji nose blagost iskrenost i čovještvo.
don Damir Bistrić
