Sveta Majka Terezija: Iz udobnosti samostanskog života k bolesnima, neželjenima i odbačenima

Iz udobnosti samostanskog života k bolesnima, neželjenima i odbačenima od svih

Sveta Majka Terezija (rođ. Agnes Gonxha Bojaxhiu, Skoplje, 26. kolovoza 1910. – Kalkuta, 5. rujna 1997.), katolička svetica i redovnica albanskoga podrijetla te indijskog državljanstva. Osnovala je katoličku redovničku zajednicu Misionarke ljubavi u indijskoj Kalkuti 1950. godine. Više od 45 godina služila je siromašnima, bolesnima, siročadi i umirućima. Misionarke ljubavi od početne male zajednice s vremenom su prerasle u zajednicu koja broji 5.000 redovnica u oko 600 misija, škola i skloništa u 120 država svijeta. Od 1970. međunarodno je prepoznata kao humanitarka i pomoćnica siromašnih i nemoćnih. Dobitnica je Nobelove nagrade za mir 1979., te mnogih drugih međunarodnih nagrada, među kojima se ističu najviše indijsko civilno odličje „Bharat ratna“ iz 1980. za njezin humanitarni rad, počasno državljanstvo SAD-a, Nagrada Albert Schweitzer i druge. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Tereziju blaženom 19. listopada 2003., a 4. rujna 2016. papa Franjo proglasio ju je u Vatikanu svetom. Učinio je to uoči 19. godišnjice njezine smrti, na sv. Misi kojoj je na Trgu svetog Petra u Rimu nazočilo oko sto tisuća vjernika. Misionarke ljubavi nastavljaju pomagati siromašnima i potrebnima širom svijeta pa tako djeluju i u Hrvatskoj. Majka Terezija više je puta boravila u Hrvatskoj, prvi put još 1928. Župnik njezine župe u rodnom Skoplju bio je hrvatski svećenik Franjo Jambreković, koji je utjecao na nju, a u Indiji je surađivala s hrvatskim svećenikom Antom Gabrićem. Skupština grada Zagreba 19. srpnja 1990. proglasila ju je počasnom građankom grada Zagreba.

Životopis

Majka Terezija, pravim imenom Agnes Gonxha Bojaxhiu , rođena je u Skoplju u albanskoj katoličkoj obitelji. Njezino srednje ime „Gonxha“ potječe od albanske riječi „gonxhe“, što znači „pupoljak“. Iako je rođena 26. kolovoza, osobno je smatrala 27. kolovoza svojim rođendanom, jer je na taj dan bila krštena. Bila je najmlađe dijete u obitelji Nikollë (1878. – 1919.) i Drane Bojaxhiu (djevojački Bernaj) (1889. – 1972.) Njezin otac potječe iz Skadra, a majka iz Đakovice. Oboje su bili vrlo pobožni. U obitelji je bilo još dvoje djece: Lazar (1907. – 1981.) i Agata (1904. – 1973). Lazar se školovao na Vojnoj akademiji u Grazu, a zbog političkih razloga kasnije je emigrirao u Italiju. Njezin otac radio je kao pomoćnik u ljekarni, a bavio se i politikom, zalagao se za prava Albanaca. Umro je 1919. (nakon što mu je pozlilo poslije obroka), kada je Terezija imala osam godina. Kada se Agnes rodila Skoplje je bilo dio Osmanskog Carstva. U Balkanskim ratovima 1912. godine zauzima ga srpska vojska te postaje dio Kraljevine Srbije. Od 1918. u sastavu je Kraljevine SHS. Išla je u osnovnu školu u kojoj se podučavalo na albanskom jeziku, a zatim u gimnaziju, gdje se podučavalo na srpskom jeziku. Prvu pričest primila je s pet godina, a uskoro i svetu Potvrdu. U ranim godinama bila je oduševljena pričama o životu misionara, a do dvanaeste je godine bila uvjerena da se treba posvetiti vjerskom životu. Župnik njezine župe Presvetog Srca Isusova u Skoplju bio je hrvatski isusovac Franjo Jambreković, s kojim se kasnije i dopisivala iz Indije.

Redovništvo

Sa osamnaest godina odlučila je posvetiti život „službi Bogu“ i ušla je u irski katolički red specijaliziran za misije u Bengalu u Indiji. Do kraja života više nije vidjela majku ni sestru. Putovala je iz Skoplja preko Zagreba do Irske, u rujnu 1928. Otišla je u samostan časnih sestara lorentinki u Rathfarnham u Irskoj kako bi naučila engleski, jer se na njemu podučavalo školsku djecu u Indiji. U Indiju je stigla 1929. i započela novicijat u gradu Darjeelingu, blizu Himalaje. Prve redovničke zavjete položila je 24. svibnja 1931. U to vrijeme uzima redovničko ime Terezija, po sv. Tereziji iz Lisieuxa (Maloj Tereziji), zaštitnici misionara. Svečane redovničke zavjete položila je 14. svibnja 1937., dok je radila kao nastavnica u školi samostana Loreto u istočnoj Kalkuti. Voljela je raditi u školi i sve je više razmišljala kako pomoći siromašnima u Kalkuti. Grad su pogodili teška glad 1943. i oružani sukob između hinduista i muslimana 1946. Poslije nekoliko godina poučavanja, godine 1946. primila je, kako ga je sama nazvala, „poziv unutar poziva“, napustila školu i počela djelovati među siromašnima, bolesnima i umirućima.

Misionarski i humanitarni rad i Misionarke ljubavi

Počela je misionarski rad sa siromašnima 1948. godine, zamijenivši svoju redovničku haljinu jednostavnim bijelim pamučnim sarijem ukrašenim plavim obrubom. Dobila je indijsko državljanstvo i nastanila se u predgrađu Kalkute, gdje se brinula za ljude u potrebi. Njezino djelovanje ubrzo su opazili i indijski dužnosnici, uključujući i predsjednika vlade, koji joj je izrazio zahvalnost. Terezija je zapisala u svoj dnevnik da joj je prva godina bila ispunjena teškoćama. Nije imala prihoda, prosila je za hranu i potrepštine. Prvih nekoliko mjeseci suočila se sa samoćom i napasti da se vrati u udobnost samostana. Dobila je dopuštenje iz Vatikana, 7. listopada 1950., za osnivanje redovničke zajednice na području Biskupije, što je bio početak kasnije redovničke zajednice Misionarki ljubavi. Misija je, prema njezinim riječima, bila briga za „gladne, gole, beskućnike, osakaćene, slijepe, gubavce, sve one ljude koji se osjećaju neželjeno, nevoljeno, zanemareno od društva i koji su postali teret društvu“. Redovnička zajednica počela je rad s 13 redovnica u Kalkuti, a danas ima više od 4.000 redovnica i dobrotvorne centre širom svijeta. Brinu se za izbjeglice, slijepe, oboljele od side, invalide, alkoholičare, siromašne, beskućnike, ali i žrtve poplava, epidemija i gladi. Majka Terezija otvorila je prvi Dom za umiruće 1952. godine u prostoru dobivenom od grada Kalkute.

Pomaganje svima bez obzira na vjeroispovijest

Uz pomoć indijskih dužnosnika napušteni hinduistički hram pretvoren je u besplatni hospicij za siromašne. Nazvala ga je Dom čista srca (Nirmal Hriday). U tome su hospiciju bili neizlječivi bolesnici kojima je pružana medicinska skrb i prilika da preminu dostojanstveno, a ne napušteni na ulici. Prije smrti, prema obredima njihove vjere, muslimanima se čitalo odlomke Kurana, hindusi su dobivali svetu vodu iz Gangesa, a katolici sakrament bolesničkog pomazanja. Ubrzo je Majka Terezija otvorila dom „Grad mira“ (Shanti Nagar) za one koji pate od gube. Misionarke ljubavi otvorile su niz domova u Kalkuti, u kojima su dijelile lijekove, zavoje i hranu. Godine 1955. otvoren je dječji „Dom Bezgrješnog Srca“ (Nirmala Shishu Bhavan), kao utočište za siročad i mlade beskućnike. Otvarani su domovi i izvan Kalkute, u drugim indijskom gradovima. Prva kuća izvan Indije otvorena je u Venezueli 1965. godine s pet redovnica. Slijedile su kuće u Rimu, Tanzaniji i Austriji 1968., a tijekom 1970-ih i u desetcima drugih država u Aziji, Africi, Europi i SAD-u. U Zagrebu Misionarke ljubavi djeluju od 1979. godine. S Majkom Terezijom u Indiji je surađivao i hrvatski misionar Ante Gabrić.

Suočena s kritikama

Njezin humanitarni rad ponekad se suočavao s kritikama. Kritizirana je kvaliteta njege, jer su korištene zastarjele metode liječenja poput hladne kupke i potkožne igle, te nije pružena sva potrebna medicinska pomoć, jer nije bilo dovoljno liječnika. Ponekad se bolesnike sa zaraznim i prenosivim bolestima nije odvajalo u karantenu, jer redovnice koje su brinule o njima nisu bile svjesne da je to potrebno zato što nisu bile dovoljno medicinski obrazovane. Muški ogranak redovničke zajednice osnovan je 1963. godine, a kontemplativni ogranak redovnica 1976. godine. Pridružili su se i brojni vjernici laici. Na zahtjev brojnih svećenika, Majka Terezija osnovala je 1981. Pokret za svećenike „Corpus Christi“ (hrv. Tijelo Kristovo),  a 1984. s franjevcem Josipom Langfordom redovničku zajednicu za svećenike (eng. „Missionaries of Charity Fathers“). Do 2007. godine redovnička je zajednica imala oko 450 redovnika i 5.000 redovnica, te oko 600 misija, škola i skloništa u 120 država svijeta.

Spašavanje djece na prvoj crti bojišnice

Godine 1982., u jeku opsade Bejruta, Majka Terezija sudjelovala je u spašavanju 37 djece zarobljene u bolnici na prvoj crti bojišta. Dogovoren je privremeni prekid vatre između izraelske vojske i palestinskih gerilaca. U pratnji djelatnika Crvenog križa putovala je kroz ratnu zonu u razrušenu bolnicu kako bi pacijenti bili odvedeni na sigurno.

Zdravstvene tegobe i smrt

Doživjela je srčani udar u Rimu 1983. godine, dok je bila u posjetu papi Ivanu Pavlu II. Drugi srčani udar imala je 1989., kada joj je ugrađena srčana premosnica. Godine 1991., nakon upale pluća, dok je bila u Meksiku, doživjela je dodatne srčane tegobe. Ponudila je ostavku na svoju poziciju na čelu Misionarki ljubavi, no redovnice su tajnim glasovanjem odlučile da ostane. Majka Tereza prihvatila je njihovu odluku. U travnju 1996. pala je i slomila ključnu kost. U kolovozu 1996. bolovala je od malarije i ponovno imala srčane tegobe. Operirala je srce, ali je bilo jasno da je njezino zdravlje narušeno. Liječila se u SAD-u. Odstupila je s čelnog mjesta Misionarki ljubavi 13. ožujka 1997. Umrla je u Kalkuti 5. rujna 1997. Pokopana je uz indijske državne počasti, kao znak zahvalnosti za njezinu pomoć siromašnima svih religija u Indiji.

Duhovni život

Analizirajući njezina djela i dostignuća, papa Ivan Pavao II. pitao je: „Gdje je Majka Terezija pronašla snagu i upornost da se osobno potpuno preda na službu drugima? Snagu je pronalazila u molitvi i kontemplaciji Isusu Kristu, njegovu Svetom Licu i Presvetom Srcu. Majka Terezija proživljavala je duhovne dvojbe i borbe oko vjerskih uvjerenja velik dio svoga života. Zabilježeno je da su i mnogi drugi katolički duhovni velikani proživljavali slične duhovne kušnje, poput njezine imenjakinje sv. Terezije iz Lisieuxa ili sv. Faustine Kowalske i drugih. Katolički mistik sv. Ivan od Križa skovao je izraz ‘tamna noć duše’ za to razdoblje u duhovnom rastu i razvoju.“

Najcjenjenija osoba na svijetu ( 1999. godine)

Njezina je smrt primljena s tugom u svjetovnim i vjerskim krugovima. Nawaz Sharif, tadašnji predsjednik vlade Pakistana, rekao je tom prilikom da je bila jedna od rijetkih i jedinstvenih osoba koje žive za više ciljeve te da je njezino zauzimanje za siromašne i bolesne jedan od najljepših primjera služenja društvu. Za života i nakon smrti Majka Terezija bila je, prema anketama Gallupa, vrlo cijenjena u SAD-u, a 1999. godine bila je rangirana kao „najcjenjenija osoba 20. stoljeća“, prema anketi provedenoj u SAD-u.

Nagrade

Papa Pavao VI. dodijelio joj je nagradu za mir 1971., nazvanu po papi Ivanu XXIII., pohvalivši njezin rad sa siromašnima, kršćansku ljubav i nastojanja za mir. Kasnije je dobila crkvenu nagradu „Pacem in Terris“, 1976. Dana 19. listopada 2003. papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom. To se dogodilo dosta brže negoli je slučaj kod drugih beatifikacija. Majka Tereza dobila je nagrade brojnih vlada i civilnih udruga. Imenovana je počasnom članicom „Reda Australije“ 1982. godine, „za služenje zajednici u Australiji i humanost u cjelini“. Dobila je nagrade Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država, a također počasno državljanstvo Sjedinjenih Američkih Država. Dobila je i albansku nagradu „Zlatni ponos nacije“, 1994., te haićansku državnu nagradu. Njezino prihvaćanje tih dviju nagrada naišlo je na kritike, jer su albanska i haićanska vlast u to vrijeme bile na lošem glasu. Sveučilišta sa Zapada i iz Indije dodijelila su joj počasne doktorate. Među ostalim nagradama dobila je i civilnu nagradu „Balzan“ za promicanje humanosti, mira i bratstva među narodima, 1978., i Međunarodnu nagradu Albert Schweitzer 1975. godine. Godine 1979. Majka Terezija dobila je Nobelovu nagradu za mir, „za rad koji poduzima u borbi za prevladavanje siromaštva i patnje, što također predstavlja prijetnju miru“. Odbila je sudjelovati na svečanom banketu za laureate i zamolila je da se nagradu od 192.000 dolara preda siromasima u Indiji, dodajući da zemaljske nagrade imaju važnost samo zbog toga što pomažu njezinom nastojanju za pomoć potrebitima u svijetu.

Neustrašiva u svojim nastupima

Kada je Majka Terezija dobila nagradu, upitali su je: „Što možemo učiniti za promicanje mira u svijetu?“ Ona je odgovorila: „Idite kući i volite svoju obitelj“. U govoru povodom dobivanja nagrade među ostalim je rekla: „Zahvalna sam i sretna što ovu nagradu mogu primiti u ime gladnih, golih, onih bez domovine, bogalja, slijepih i bolesnih od gube. U ime svih onih koji se osjećaju nepoželjno, nevoljeno, nezbrinuto, u ime onih koji su isključeni iz našeg društva. Ja nagradu primam u njihovo ime i sigurna sam da će ova nagrada donijeti novu ljubav između siromašnih i bogatih. Na ovome je inzistirao i Isus, i zbog toga je i došao na ovaj svijet, da bi siromašnima donio ovu radosnu vijest.“ Također je istaknula svoj glas protiv pobačaja: „U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni s jednakom ljubavlju kao vi i ja, s Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi. Za mene su nacije koje su legalizirale pobačaj najsiromašnije zemlje. One se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti jer ga oni više ne žele – ne žele više nijedno dijete – i dijete mora umrijeti.“

Čudo i štovanje

Poslije smrti Majke Terezije, 1997., Sveta je Stolica započela proces beatifikacije, korak prema mogućoj kanonizaciji. Ovaj proces zahtijeva dokumentaciju o životu i radu Majke Terezije te dokumentaciju o čudu po zagovoru Majke Terezije. Sveta je Stolica kao čudo prepoznala iscjeljenje tumora u abdomenu Indijke Monice Besre 2002., nakon što je pokraj sebe imala medaljon sa slikom Majke Terezije. Gospođa Besra izjavila je da je snop svjetlosti došao sa slike nakon čega je ozdravila od tumora. Bilo je kritičara koji su tvrdili kako je moguće da je ozdravila i zbog lijekova koje je uzimala, no komisija Svete Stolice potvrdila je čudo kao autentično.

Proglašenje blaženom i svetom

Papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Tereziju blaženom 19. listopada 2003. Postupak za proglašenja svetom bio je zaključen te ju je proglasio svetom u nedjelju 4. rujna 2016. u Rimu papa Franjo, dan uoči njezina spomendana, odnosno godišnjice smrti. Zaštitnica je Svjetskog dana mladih.

Molitva sv. Majci Tereziji

Sveta Terezijo iz Kalkute,

ti si dopustila da se Isusova žeđajuća ljubav na križu

rasplamsa u tebi kao gorući plamen ljubavi

i tako si postala svima svjetlo Njegove Ljubavi.

Izmoli od Isusova Srca (spomenuti svoju nakanu)..,

pouči me kako ću se potpuno predati Isusu čitavim svojim bićem,

tako da i moj život širi njegovo svjetlo i ljubav drugim ljudima.

Prečisto Srce Marijino, uzroče naše radosti, moli za nas!

Sveta Terezijo iz Kalkute, moli za nas!

Molitvu izrekao papa Franjo

vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

70 − 61 =