Svetkovina apostolskih prvaka poticaj je svima nama na novu zauzetost naviještanja radosne vijesti koja nam je naviještena od našega spasitelja Isusa Krista.
Božja riječ i njezina snaga oblikuje i nas i cijeli svijet. Iako se danas sve nekako banalizira, Božja riječ ljubavi za čovjeka i čovječanstvo nikada se ne može negirati. I premda bi neki vrlo rado proglasili evanđelja kojekakvim pričicama, bajkama ili pak obezvrjeđivali i nazivali ih izmišljotinama svaka zapisana riječ koja je Bogom nadahnuta ostaje za sva vremena. Toliki su veliki umovi nestali. Iza njih njihova djela ostala sama i izvor analize novih generacija koji proniču frustracije na kojima su ta djela nastala. No za nas koji vjerujemo samo jedino je važno i nepromjenjivo a to jest svetost Božje riječi. I upravo u svetosti naviještanja Božje riječi i vršenja Božje volje stoje ova dva velika čovjeka odabrani da pronose radosnu vijest spasenja svakom stvorenju. Na onima koji su neznatni počiva tako važna i velika stvar. Na jednom neznatnom ribaru Petru i učitelju tore Pavlu počiva sva snaga Božje ljubavi.
Današnju svetkovinu započinjemo sažetkom situacije kako se probijala Božja riječ. Kao i onda tako i danas Božja riječ je uvijek u suprotnosti sa onima koji djeluju u vlastitom profitnom interesu. Oni koji nose istinu bivaju pogubljeni. Jakov brat Ivanov je ubijen i kako zapisa Luka Herod je ohrabren jer to što čini veseli mase i hvata Petra. No Božji su putovi drugačiji. Božji naumi nikada ne idu u korak sa moćnicima ovoga svijeta. Riječ koja je život uvijek ima svoju budućnost i ima svoju snagu za novi život. Zato i danas nama stoje ova dva čovjeka kao poticaj da ono što smo po sakramentima primili ne može ostati na nekoj polici kao uspomena i diploma. Svatko tko je od nas kršten u ime Isusovo poslan je naviještati i svjedočiti velika dijela Božja. To je ono što nam ova dva čovjeka i poručuju. Božja riječ se propovijeda u zgodno i nezgodno uvijek u ljubavi istine. No propovijedati evanđelje ima za potrebu suživjeti se sa evanđeljem. Ako se mi vjernici nismo suživili sa otajstvom istine evanđelja, evanđelje tada može postati obmana i vlastito propovijedanje sebe svojih rana i svojih umišljaja. Takvih imamo koliko hoćemo u ovoj inflaciji samo prozvanih učitelja koji se pozivaju na jedinog učitelja i Gospodina Isusa a sami su sebi razlog postojanja.
Na nama danas počiva da poput Petra nosimo ljubav. Zato smo pozvani ispovjediti i javno priznati svoju ljubav prema Bogu. Samo u ljubavi smo onda osposobljeni za pronositi radosnu vijest. Mnogi su posustali živjeti evanđelje samo zato da ih ne bi etiketirali ili ih proglasili ne znam sve kakvim imenom. Ako ćemo se bojati onda nismo za to veliko djelo. Božje djelo ljubavi. Na kraju koga se bojimo nekih novih Heroda zabavljača masa. Tih propalih teatralaca koji se nadimlju koji će više obezvrjeđivati i ponižavati a zagovornici su velikih ljudskih prava i kao veliki samo prozvani filantropi novi ne zaobilazni spasitelji. No mi imao onoga koji nema potrebu promocije. Evanđelje se probija onim putovima koje je odrodio Gospodin. Polagano ali snažno u istini. Zato se danas ohrabrimo ne bojmo se. Koliko je toga Pavao prošao u naviještanju radosne vijesti. „U naporima — preobilno, u tamnicama — preobilno, u batinama — prekomjerno, u smrtnim pogiblima — često. Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u glađu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! Osim toga, uz drugo, salijetanje svakodnevno, briga za sve crkve.“ No nije se pokolebao. Isus je važniji od svega. Božje riječ je važnija od naše ljudske slabosti.
Zato nikada ne posustajmo biti radosni nositelji radosne vijesti. Kako je to lijepo rekao kardinal Robert Sarah: „Potrebni su nam svećenici koji su ljudi unutarnjeg života, Božji čuvari i dušobrižnici strastveno predani evangelizaciji svijeta, a ne socijalni radnici ili političari. Jedini način da se pobijedi u ovoj velikoj borbi je zajedništvo s Bogom.“ I doista nisu nam potrebni klaunovi, zabavljači i osrednji cirkusanti. Kako je to posvjedočio vlč. Johhannes Maria Schwarcz „Crkva na Zapadu više nije atraktivna jer više ništa ne propovijeda, nema jasnu poruku. Pokušava imitirati svijet, a svijet kaže: tamo gdje ste vi sada, mi smo bili prije tri godine. Ako pokušavate od crkve napraviti disko, ljudi će vrlo brzo shvatiti da izvan crkve postoji bolji disko. Mi bismo trebali raditi ono što svijet ne čini, i što ne može činiti jer to nema: trebali bismo stvarati mjesta gdje ljudi mogu susresti Boga. Ne trebamo umjetne rituale, trebamo ono za što će ljudi reći: ‘Ovo je autentično, ovo je stvarno’.” Danas dopustimo da nas zahvati Duh Sveti koji će nas poput Petra i Pavla u zanosu gorljivosti nositi putem radosnog naviještanja radosti usprkos svemu i svima. I odgovorimo na pitanje koje je i nama postavljeno: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“
don Damir Bistrić
