Nitko se ne čudi da jedemo svaki dan, i to raznoliko, da pijemo svaki dan, da udišemo zrak svakih deset sekundi, da se svaki dan oblačimo… ali ako se svaki dan moliš svi će ti prigovarati ili se čuditi.
Meni govore: koliko se moliš svaki dan, već si trebala postati svetac!
A nitko ne kaže: koliko jedeš, već si morala postati slon!
Nitko ne kaže: koliko piješ vode svaki dan, već si morala postati kit!
Nitko ne kaže: koliko dišeš svaki dan, već si morala postati oblak!
Nitko ne kažeš: koliko se pereš svaki dan, već si se morala istanjiti!
Kao što nam tijelo treba svaki dan zrak, vodu, hranu tako je i molitva potreba duše. Svaki dan.
Jedemo različito jer nam trebaju razne hranjive tvari. Kolike se rasprave vode o točnom omjeru bjelančevina, ugljikohidrata i masti u dnevnoj prehrani, a da ne govorimo o mineralima, vitaminima i ostalim nevidljivim tvarima iz organizma.
Isto tako se i moliti treba svakodnevno ali i različito. Jedno je molitva u kući, a drugo je odlazak na misu. To ne isključuje jedno drugo. Osobna molitva je privatna, upućuje se Bogu ujutro (za dobar dan) i uvečer (za dobar san). A sveta euharistija ili misa je zajednička kanonska molitva. To su ugljikohidrati i bjelančevine duše. Postoje zajedničke molitve u molitvenim zajednicama, slavljenja Gospodina, klečanje pred Presvetim, razmatranja Svetog pisma, čitanje duhovnog štiva… To su minerali i vitamini duše.
Ako prestanemo jesti nećemo umrijeti, barem ne odmah. Živjet ćemo neko vrijeme jer tijelo ima zalihe. Ono mršavi, oštećuju mu se unutarnji organi, ali to se ne vidi na prvi pogled. Tijelo se i dalje kreće, obavlja svoje osnovne funkcije ali se muči. Tijelo će svesti svoje potrebe na minimum kao i djelovanje čovjeka. Što duže nastavljamo s gladovanjem, sve smo slabiji, sve manje efikasni a veća je mogućnost da nepovratno oštetimo pojedine organe ili cijelo tijelo. Kad se zalihe potroše do kraja – umiremo. Ako jedemo samo jednu vrstu hrane možemo živjeti jako dugo ali vrlo nekvalitetno i s posljedicama za tijelo…
Nedostatak molitve isto tako djeluje na dušu. Ako se redovito ne moli, neće duša umrijeti odmah. I ona ima neke zalihe, svede svoje potrebe na minimum, hrani se od mrvica kojih smo svjesni ili ne (nekog lijepog jutra koji nas oraspoloži zbog ljepote Božjeg djelovanja, nekog dobrog djela koje nas ogrije, nekog lica koje volimo, nekog osmjeha, nekog spominjanja Boga ili neke svete pjesme koju usput čujemo…) Ali duša mršavi, nešto se oštećuje… A ako ustrajemo na tome da nema molitve u našem životu i naša duša može umrijeti… To je ono kad kažu za nekoga Živ, a mrtav… Bez obzira na raznoliku hranu kojom je svakodnevno hranio tijelo – nije dušu… Što lijepo kaže pjesma koja je molitva a zove se Milost u drugoj kitici: Vrijeme teče, prolazi sve, /milost nam Bože daj,/da živeći ne umremo,/da svjetlo budeš nama.
Kako popuniti prazninu
Ako ne molimo, mi osjećamo taj nedostatak.
Duša bez molitve je gladna topline. Onda više jedemo hrane ali ne možemo utažiti glad, kupujemo i omatamo se u meke, tople ili skupe tkanine, ludo se družimo s ljudima, dinamično živimo, nižemo uspjehe, zarađujemo novac, osvajamo pozicije… Umjetno dižemo adrenalin, još i još, sve da se zagrijemo ali ne možemo. Duša je i dalje gladna topline.
Duša bez molitve je žedna ljubavi. Mi onda pijemo sve žešće piće ali i dalje smo žedni, pa se drogiramo, ili se bacamo od jednog do drugog zagrljaja. U potrazi za ljubavlju „žrtvujemo“ se za druge, ulagujemo im se ili se ponižavamo ne bi li nas voljeli iz zahvalnosti ili suosjećanja, ili pak osvajamo i tjeramo druge da nas vole iz straha. Sve, da bi našli ljubav koja će ugasiti žeđ. Ali, ne ide, duša je i dalje žedna…
Svi ovi surogati djeluju samo na trenutak ali oni prolaze kroz dušu i ne zadrže se, ne zgriju je, ne nahrane je… Kao da duša ima neke rupe kroz koje iscuri sve zemaljsko što mi stavljamo u nju i ona ubrzo opet ostaje prazna. Onda mi povećavamo količinu, mislimo ako će biti više bit će bolje, ali ne ide, samo nas to ranjava, kao da to što ubacujemo samo proširuje te rupe na duši. A kad stane pritok količine osjetimo još veću prazninu – rupe koje smo napravili na duši zjape i bole. Onda krenemo još žešće ali u jednom trenutku rupe su tolike da sve ispada a da ni ne osjetimo da je uopće ušlo. To je onaj trenutak kad svaka opijenost, svaka droga, svaki adrenalin, prestane djelovati. Ljudi onda kažu – pukao je – a zapravo je istrošio vlastitu dušu. Onda se prepustimo tom osjećaju praznine i potonemo u rupe u vlastitoj duši jer nam se čini da je to jedino što imamo…
Fino tkanje duše
A zaboravili smo da samo molitva može ispuniti dušu, hraniti je svakodnevno. Molitva je susret s Bogom i samo on može ispuniti te praznine i ispuniti našu dušu radošću, mirom, pouzdanjem, ljubavlju…. To ima smisla jer duša i jest dio onog božanskog u nama. Duša je kao neka veza s Bogom iz onog vremena kad smo živjeli u bliskosti, prije Istočnog grijeha… U raju ili na nebu. Zato se duša i ne može ugrijati ili nahraniti zemaljskim, nego samo onim nebeskim, božanskim. Ako je ona fino, prozračno tkanje božanskog veza, onda naravno da prostore između njenih niti ne može popuniti ništa zemaljsko. Ali je to zemaljsko s vremenom može oštetiti, preuzeti, proširiti te prostore između niti u pukotine, u rupe, sve veće i veće… kao da se duša tanji ili prošupljuje… I to se može zaustaviti samo onim što je od iste tvari kao i duša sama. Molitvom – koja je razgovor s Bogom, slavljenje Boga, zahvaljivanje Bogu… To našu dušu oživljava, ojačava. Molitva našu dušu grije, hrani i napaja… Ali nije dovoljno samo jednom. Budući da je duša u našem tijelu i u čovjeku nakon Istočnog grijeha, ona se mora svaki dan obnavljati Božanskom riječi i sjajem. Božanskom milošću. Zalihe ne traju dugo. I zato je važno moliti svaki dan…
Dakle, ako se svaki dan molite i idete u crkvu možda nećete postati sveci ali ćete biti živi. A, ne zaboravimo, samo živi ljudi mogu osjećati, mogu se radovati, ljubiti, mogu osjećati druge ljude… Samo živi ljudi mogu postati sveci.
Sanja Nikčević, Izvor: www.duhos.com
