Neumorno živimo neki svoj oblik vjere koji nam kao odgovara. Nažalost danas je moderno govoriti: ja sam katolik ali se ne slažem sa svim što je Crkva uči.
Nitko nam ne nameće živjeti vjeru. Vjera se živi po onom što ona jest a ne po nečijem proizvoljnom fantaziranju što bi to bila vjera. Vjera nije običaj. I premda je sve oko nas već okićeno na svakom uglu stoje borovi i sjajni božićni izlozi prepuni djedica, saonica, gljiva, umjetnog snijega svjesni smo da još nije stigao blagdan Božić. Ima još podosta vremena do tog događaja. To što gledamo vlastitim očima samo je slijepa stvarnost koja nas treba privući u nove hramove u kojima ćemo bez Boga dobiti novu duhovnu okrepu i ispunjenje istančanog pristupa našim potrebama pomno promišljene nove potrošačke religije.
Većina je danas slijepa pored zdravih očiju. Svatko tko ne živi istinsku vjeru živi ispraznost. Nažalost svi danas barataju pojmovima što je vjera. Svi kao sve o njoj znaju. No pokaže se istina ubrzo kao i onaj koji je htio pitati papu kad će Mariju Magdalenu proglasiti svetom. Nije to samo neznanje to je bezobrazluk i zatucanost. Pa da je bar uguglao google bi mu sve rekao i prije pape. Tamo gdje su puna usta vjere tamo je bezvjerje. Tamo je davno Bog rekao zbogom. Nažalost na sve su danas vjernici slijepi. Vide stvarnost koja nije kako treba i zatvaraju svoje oči prelazeći preko svakog oblika zla misleći da na taj način se njih ne dotiče ta stvarnost. Premda svi vole zabadati svoje zle nozdrve tamo gdje im nije mjesto nemaju hrabrosti reagirati jer svojim životom demantiraju svoju vjersku autentičnost.
Riješimo se sljepoće koju smo prigrlili. Privatna vjera ne postoji. Ne postoji kršćanstvo kakvim ga ja zamišljam. Krist je smjernica i odrednica. Blagoslov i život. A sve što molite ne samo danas već uvijek: „Neka vam bude po vašoj vjeri.“
don Damir Bistrić
