Koliko ti je puta srce nepromišljeno reagiralo, pa si zamrzio brata svoga? Crkva kojoj pripadaš je mudra, a njena mudrost posebno se očituje u donošenju zaključaka.
Kada Crkva želi donijeti nekakav zaključak, kada želi nešto objaviti ili iznijeti kanonski sud o nečemu ili nekome tada ona nikada ne žuri. Pravda je doista spora, kao i istina. Istini se nigdje ne žuri, ponekad prema ljudskom sudu zakasni, ali ona uvijek stigne na pravi put. Čovjekove su sposobnosti ograničene pa mu je potrebno puno toga kako bi sagledao stvar iz više kuteva. Tek tada moći će oblikovati ispravniju sliku pa samim time i ispravniji zaključak. Tako bi trebalo biti i s našim sudom i zaključcima.
Stoga si ne dozvoli da nepromišljeno osuđuješ nekoga bez da si upoznat sa situacijom. Pa ako i smatraš da si stopostotno u pravu, te nema nikakvih dokaza koji ti se suprostavljaju, tada svejedno stavi milosrđe ispred suda. Zapamti da će ti se suditi onom mjerom kojom ti sudiš drugima. Znam da je teško suzdržati se od osude pojedinca koji je učinio nekakvo zlo. No tada sudi njegov čin, a ne osobu kao takvu. Bilo bi ispravnije kada bi samog sebe optuživao, a brata svoga opravdavao. Zato se radije suzdrži od suda, a ako baš moraš suditi onda radije prizovi Boga kao suca. To se posebno odnosi na sud o samome sebi kada ti je najpotrebnije da Bog bude sudac jer bi svojim sudom sebi još više naštetio. Jedan je svećenik jednom rekao da bi volio da ga njegova majka sudi na sudnjem danu, jer je bila tako topla, ispunjena ljubavlju i milosrdna. Nakon toga se ispravio i zavapio: „oprosti mi Bože što sam tvoju dobrotu i milosrđe zamijenio dobrotom svoje majke“.
Osuđivanje je povezano s ljubavlju prema drugome i prema sebi. Ako je tvoja ljubav prema sebi nezrela, narcistički usmjerena samo na sebe, tada ćeš sebi sve odobravati, a druge kritizirati i suditi. Najlakše je ukazivati samo na tuđe pogreške bez da vidiš kojim se manama ti rasipaš pred drugima. To je odraz slabosti i kukavičluka. Tvoje djelovanje u društvu postat će pravedno tek kad prestaneš osuđivati druge. To ne znači da trebaš zatvoriti oči i postati ravnodušan na loše stvari koje se događaju. Naprotiv, pozvan si opominjati brata svoga i sud ti je potreban da bi vidio da je drugome potrebno pronaći put. Tako se ispravni sud zapravo očituje u opominjanju – za što je potrebna ljubav prema drugome i težnja da drugome pomogneš, a ne u osuđivanju – odbacivanju drugoga zbog određenih djela i propusta. Svijet bi daleko bio ljepše mjesto kad bismo osuđivanje zamijenili milosrđem. A gdje počinje promjena u svijetu? U tebi. I zato budi promjena koju ti i Krist želite vidjeti u svijetu. Promjenu započni milosrđem.
mag theol. Darko Rapić
