Ponekad u životu dođemo u slijepu ulicu i pitamo se tko ili što nas je tamo doveo.
Svaka odluka koju smo donijeli, i ponašanje iza nje rezultat je misli i unutarnje dvojbe i borbe koja se u nama događala. Borbe između uskog puta koji vodi u spasenje i širokog puta koji vodi u propast. Dolazak u tu slijepu ullicu znak je da nije bilo te unutarnje dvojbe ili ako je bilo odmah smo se odlučili na onaj širi put. Gledali smo gdje idu i drugi, radili smo što rade i drugi.
Promjena započinju u našim mislima. Ako je Bog tu uvijek prisutan, u trenucima naših odluka onda ne možemo izabrati krivi put. No često ga zazivamo samo u trenucima namjenjenim za molitvu zaboravljajući da je zapravo najbolja molitva svijest o njegovoj prisutnosti u našem životu u svakom trenutku donošenja neke odluke. Bilo male, bilo velike. Ne bismo samo trebali razmišljati o Bogu kada mu se obraćamo u posebnim trenucima već biti svjestan njegove prisutnosti uvijek.
Istina je da nismo za sve negativne stvari koje nam se u životu dogode odgovorni ali u teškim trenucima koje proživljavamo ne smijemo pomisliti da nas je On napustio. Bog nam tada daje jednu težu lekciju našega života, želi nas preusmjeriti na ono bitno, onoj unutarnji prostor naše duše na kojega smo možda zbog vanjskih okolnosti zaboravili. Teža lekcija je put do dubljeg i boljeg upoznavanja samoga sebe ali i Božje volje u svom životu.
Teža lekcija je na koncu svaka naša slijepa ulica, problem u našim međuljudskim odnosima, neostvareni ciljevi, razočarenje u sebe i svoje bližnje, fizička ili emocionana povreda, shvaćanje da nismo dorasli zadatku koji želimo postići i mnogo toga drugoga. Sve što tada možemo napraviti nije da očajvamo i tražimo krivce u drugima već da shvatimo da samo s Bogom možemo krenuti ispočetka i prepustimo mu svaku brigu za sebe. To je naša najbolja odluka. Rješenje će već nekako doći.
