Na Tijelovo se događa na mnogim mjestima najživopisnija procesija sa sakramentom Krista u pokaznici. Pričest s Presvetim je najdragocjenije blago kršćana. Ono je to jer je to Kristova ostavština svojim vjernicima.
„Uzmite moje tijelo koje se za vas predaje.“ „Kad bi Krist imao nešto dragocjenije on bi nam to dao,“ rekao je sveti župnik Arški. Ali Krist nema ništa dragocjenijeg od samoga sebe. Tijelovski blagdan želi vjernike podsjetiti i obnoviti euharistijsku vjeru u njega. Nitko nije tako opjevao tu tajnu Krista pod prilikom kruha i vina kao sv. Toma Akvinski u pjesmi „Hvali Sion spasitelja vođu svoga i učitelja“ koja se čita ili pjeva prije današnjeg evanđelja.
To je teologija koja se uči klečeći, a ne samo razmišljajući. Euharistija je sakrament ljubavi Isusove o kojoj sv. Toma pjeva, ali i mi često puta u pjesmi „Klanjam Ti se smjerno.“ U tom sakramentu nam Isus daje na poseban način svoju ljubav u dvostrukom smislu: jer je Euharistija sakrament trajne prisutnosti Gospodnje i jer je to sakrament njegova životnog predanja. Sveti Toma kaže: „Isus nije htio uskratiti vjernicima na njihovom životnom hodočašću svoju ljubav, zato je ustanovio ovaj sakrament svoje ljubavi.“
Krist daruje svojim vjernicima u ovom sakramentu svoju utjelovljenu prisutnost, On nam nije samo na nevidljiv način blizu kao po vjeri u srcima ljudi; ne, Krist nam dolazi ususret ovdje na utjelovljeni način. Tako da ga možemo gledati, možemo ga pokazati na određenom mjestu, možemo ga dotaći i uzeti. Ovdje se radi na poseban način o nastavku inkarnacije ili utjelovljenja Gospodnjega.
Kao što je vječna Riječ i Sin Očev uzeo tijelo u Mariji da bi ga ljudi mogli iskusiti, doživjeti, njega mogli gledati licem u lice, tako ostaje Isus po sakramentu svoga tijela i krvi za ljude svih vremena vidljiv, dohvatljiv i iskusljiv. Time on posve ispunja svoje obećanje, da ostaje s nama sve dane do konca svijeta. Kako se to događa; Kako Krist u svakoj svetoj misi po rukama svećenika kruh i vino pretvara u svoje tijelo i krv, ne možemo objasniti. To je nadnaravni događaj, tajna vjere.
Ali da je to tako i da nas Krist ne vara kad kaže : Ovo je moje tijelo prava je hrana i to moramo njemu vjerovati, jer konačno nema ničega ljepšega nago smjeti vjerovati u stvarnu prisutnost Kristovu u Euharistiji koju Crkva od početka drži svojim najvažnijim Božjim darom. I jednako je dubok drugi pogled euharistijske vjere: Euharistija je kao sakrament životnog predanje Isusova: „Uzmite: ovo je tijelo moje koje se za vas predaje To je moja krv, krv Novoga Zavjeta, koja se prolijeva za mnoge.“
To je noć prije Velikoga petka i na Posljednjoj večeri Isus daje svojim učenicima euharistiju koja u sebi sadržava žrtvu križa, njegovo životno predanje za otkupljenje svijeta. Sveta Misa je žrtva Novoga zavjeta. U svakoj sv. misi obnavlja se Novi i vječni zavjet – savez u Isusovoj krvi koji su Židovi u krvi životinjskoj sklopili pod Sinajem. Životinjske žrtve su služile Židovima za oproštenje grijeha. Umjesto ljudske kazne za grijehe žrtvovane su životinje.
Isusova krv je jedina dostojna opraštati grijehe cijelom svijetu, jer je to Žrtva samoga Boga čija smrt nema cijene. Mi stupamo u svetoj misi takoreći pod križ Isusov. Kao što su jednoć Marija i njegov ljubljeni učenik stajali pod križem; u onom sudbonosnom času ljudske povijesti kad je Krist pobijedio grijeh svijeta svojom božanskom ljubavlju.
I tada Kristova otkupiteljska žrtva u svakom euharistijskom slavlju biva prisutnom. Tada smo pozvani da i mi sebe priključimo životnoj žrtvi Kristovoj; prije svega naše teškoće i nevolje i žrtve naše vlastite životne biografije i da sve to sjedinimo sa žrtvom Kristovom: u milosti i blagoslovu.
Don Luka Vuco
