Pred otajstvom Božje ljubavi koje danas slavimo samo se šuti i osluškuje. Pritisnuti raznim brigama koje nas pritišću uvijek smo u napasti tražiti od Boga čudo.
To čudo u našim očima je svojevrstan dramatični element vlastitih insceniranih scenarija u kojem nas Bog teatralno spašava. No ipak što god željeli i mislili očito nam svakodnevno jedno i najdivnije čudo bježi pred očima.
Jutros mi se žali naša draga časna sestra sa dugim stažem u službi koja je na službi u jednoj velikoj župi kako je poslije prve pričesti sljedeće nedjelje od 200 prvopričesnika na svim nedjeljnim misama bilo samo 20 prvopričesnika. No to je naša realnost. Mnogima su sakramenti samo izvanjska manifestacija, teatar, bakanalije, skupljanje priloga, sakramentologija koja se odrađuje. I usprkos sve velike Božje ljubavi koja nam se neprestano daje zatvoreno srce uvijek će ostati neostvareno jer vjera se svakodnevno živi, hrani. U vjeru se svakodnevno ulaže.
Naš život je ostvaren samo onoliko koliko smo spremi biti s Kristom, rasti s njim i biti jedno tijelo. To je najsnažniji recept za svaku radost i životni uspjeh.
Slušajući danas Božju riječ koja nam se stavlja na razmatranje na današnju svetkovinu započinjemo sa dragocjenim izlaskom izabranog naroda iz Egipatskog ropstva. I koje je spašavao i hranio manom života.
Doista euharistija je hrana koja je za one koji su izišli iz ropstva. Ropstva grijeha, ropstva neostvarenosti i promašenosti. To je neizbježna hrana koja nas održava na dugom putu prema ulasku u novu obećanu zemlju. Hrana koja oživljava i duh i tijelo dok prolazimo pustinjom ovoga svijeta, sasušenog ideološkim i ekonomskim sustavima koji ne promiču život nego ga umrtvljuju. Svijetu u kojem dominira logika moći i posjedovanja a ne služenja u ljubavi. Svijet u kojem sve više kulminira nasilje i smrt koja trijumfira.
To je ono čega smo svakodnevno svjedoci kako oni koji nikoga ne poštuju i sve što je vjerski i sveto ponižavaju. Takovi se pozivaju na osjetljivost i svoju društvenu ranjivost kad su stjerani pred istinu koju skrivaju, istine koje se stide jer znaju koliko im je težak počinjeni zločin.
U susretu s istinom tada se osjećaju uvrijeđeno jer je to za njih neprihvatljivo a istina koju im sugovornici otvaraju postaje im model koje prepoznaju kao svoje korištenje zloće. No oni su zapravo ono što kažu jer sve što govore izgrađuju trajno isključivo na govoru mržnje, mrzilačkom sentimentu i huškanju. I najtragičnije je slušati kad ti zagađivači društvenog prostora opravdavajući zlo kažu da će stajati na braniku i da neće dozvoliti da se ovo društvo pretvori u društvo mržnje. Kao da ga oni već nisu u to pretvorili. Kako je samo ovo patetično i jadno. Populistički prozirno. No zaboravljaju da oni dijele ovo društvo i da su zapravo oni začetnici te mržnje koja se sve više uvukla među nas i da će odgovarati za to.
Izaći iz ropstva znači sebe darovati Bogu da nas vodi. Tada više nama naših nerealnih, banalnih, bahatih, oholih želja ni htijenja. Bog je uvijek tu. Izvor je milosti i milosrđa. Sve je na nama ne na nekom drugom. Ukoliko nismo u stanju prepoznati Božju prisutnost tada ne ćemo nasjedati na floskule velikih samo prozvanih filantropa koji će nas kao i dosad savršeno izdresirati za svoje velike projekte spašavanja trujući nas svojim zlom i odvlačenja u ponor tjeskoba.
Danas pred nama stoji najdivniji dar. Najveće čudo. Tijelo živog Boga. Ne hostija već tijelo Isusa Krista raspetog za naše spasenje. Tijelo uskrslog Gospodina koji nas hrabri za život ljubavi. On je onaj koji je ostao s nama do svršetka svijeta. To je najdivnije čudo koje se svakodnevno događa diljem svijeta. To je čudo koje je izvor sve radosti i mira. To je ono što danas kaže evanđelist bilježeći Isusove riječi: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.“ Ovo jelo koje nam je ostavljeno izvor je utjehe, mira. Ono nas oslobađa od svih ropstava. Ono nas spašava od tjeskoba i svih navala zla. Krist je životna snaga. Primati svakodnevno živoga Krista znači našu otvorenost da na nama ispunja svoju veliku ljubav, liječeći, ozdravljajući, blagoslivljajući, posvećujući. Ako želiš promjenu života, ozdravljenje, izlječenje, oslobođenje onda je ovo pravi i jedini put i dugog puta nema.
„Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.“
Krist život neka u nama donosi obolje blagoslova i neka nas i dalje poučava. Jer uzalud prva pričest ako se pričest ne živi svaki dan sveto i ponizno. „Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.“
Ako naš život ne ostane u zajedništvu s Kristom tada će nam se kao i dos sad nametati kaos kao model života jer im je u cilju optužujući nas lažno od svih nas napraviti i pretvoriti nas u beznadni slučaj. Zato krenimo za Kristom. Krist oslobađa. Krist spašava. Krist liječi. Krist je jedini Bog naš. A čudo euharistije neka nam bude izvor života sigurnosti i mira.
don Damir Bistrić
