Dok i u ovonedjeljnom evanđeoskom ulomku Isus nastavlja naviještaj svoje skore muke i smrti, ali i govor o uskrsnoj pobjedi, apostoli između sebe raspravljaju o tome tko je od njih najveći.
Svjestan da ga nisu slušali, Isus ih je upitao o čemu su putem raspravljali. Nisu mu odgovorili jer su se postidjeli zbog svoje rasprave. Bili su, na trenutak, svjesni raskoraka koji je postojao između njega i njih. Isus ih nije zbog toga prekorio. Umjesto prijekora on se uključio u njihovu raspravu predočavajući im jedan novi način za postići veličinu koju žele. To je način na koji oni nisu mislili, a Isus je upravo o njemu govorio dok im je spominjao svoju muku i smrt: «Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.»
Rasprava o tome tko je najveći nije započela, a nije niti završila s apostolima. U tu smo raspravu duboko uključeni i svi mi. U svakoj ljudskoj zajednici postoji netko tko je najveći, ali postoje i oni koji to nisu, oni koji su maleni, nevažni… I u svima nam postoji urođena želja da porastemo na ljestvici važnosti, da se popnemo prema onome biti najveći, da napravimo uspješnu karijeru, postanemo bogatiji, poznatiji, moćniji, slavniji… Često se ta naša želja pretvori u ono u što se ne bi trebala pretvoriti. O tome na svoj način govore i prvo današnje čitanje u slici progonjenog pravednika u kojemu prepoznajemo Kristov lik i sve koji su odbačeni zbog svoje pravednosti, ali i drugo čitanje koje na svoj način kaže da su posljedice te neuredne želje «zavist i svadljivost … nered i svako zlo djelo … ratovi … borbe … pohota». Svjestan ove urođene želje za biti najveći, a ona je naša osobna uključenost u današnju evanđeosku raspravu, kao i opasnosti koja iz toga može proizići i proizlazi, uostalom zato su se učenici i postidjeli svoje rasprave, Isus i nama danas poručuje: «Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.»
Tko je za Isusa najveći? Tko je najvažniji? Tko je prvi? Isus najprije kaže da je to onaj koji služi. I nakon toga uzima dijete, zagrli ga i reče im: «Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego Oca koji me posla.» Važna je Isusova poruka o služenju kao putu prema istinskoj veličini i znakovita ova gesta s djetetom kojemu je Isus prispodobio ne samo sebe, nego i Oca koji ga je poslao. Važnost poruke o služenju je u tome što se do tada smatralo, a i mi često tako smatramo, da se veličinu postiže vladanjem, a ne služenjem. Znakovitost geste s djetetom je u tome što su u Isusovo vrijeme odrasli bili važni i veliki, dok su djeca bila malena i društveno beznačajna. I Isus se poistovjetio upravo se s njima, s malenima i društveno beznačajnima, a njima možemo dodati i siromahe, izgladnjele, bolesne, zatvorenike, izbjeglice, ali još više, ovo spominjem zato što je Isus za primjer uzeo baš dijete, nerođenu djecu koja su danas postala ogledni primjer društveno beznačajne skupine. I baš zato se Isus s njima poistovjećuje. I zato s njima poistovjećuje Oca koji ga je poslao.
Svojim načinom za postati velik kroz služenje i svojim predstavljanjem veličine u ljudskoj malenosti i beznačajnosti Isus je zauvijek promijenio shvaćanje veličine. Za njega nije velik onaj koga mi smatramo velikim. Nije to, međutim, niti onaj koga mi smatramo malenim. Za njega je velik onaj koji sliči njemu i koji mu tom svojom sličnošću s njim omogućuje da se s njima poistovjeti. To biti veliki po sličnosti s njim može se dogoditi na dva načina.
Prvi način je služenje: «Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.» Drugim riječima, u onima koji služe prisutan je Krist koji služi. Zato je služenje put prema istinskoj veličini. I zato kad god služimo, svojim služenjem omogućujemo Isusu da se on s nama poistovjeti, da u nama i po nama postane prepoznatljiv.
Drugi način je malenost, beznačajnost: «Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego Oca koji me posla.» Isus se prispodobljuje malenima i beznačajnima, onima koji su, kako kaže papa Franjo, na rubovima Crkve i društva, da bi bio solidaran s njihovom malenošću i beznačajnošću, ali i da bi nama omogućio da se solidariziramo s njima, prihvaćajući ih i poslužujući u njihovoj malenosti i beznačajnosti u kojima prihvaćamo i njega i Oca koji ga je poslao.
Nije lako shvatiti ovu logiku. Još je teže živjeti u skladu s tom logikom. Vidimo to osobito ovih dana u susretu s brojnim prognanicima koji su također oni u kojima nam svojom potrebom prilazi Isus. Svijet u kojemu živimo je, nažalost, svijet u kojemu vlada drukčija logika od ove Isusove logike. Zato nam je potrebna snaga milosti, ali i mudrosti odozgor. S tom snagom milosti i mudrošću odozgor, a ta mudrost je ono čemu nas Isus danas poučava, nećemo se dati zavesti od ovozemaljske veličine koja je često izvor nereda koje svi osjećamo, nego ćemo se truditi živjeti programom istinske veličine, prepoznajući veličinu u malenima ovoga svijeta i poslužujući ih. Samo tako ćemo nadići sve one besplodne rasprave o tome tko je najveći, ali i sve one opasnosti što ih takve rasprave nose sa sobom za nas i svijet oko nas. I tad više nećemo imati nikakvog razloga za praviti se većim od drugih ljudi, jer smo svjesni da smo i mi tek obični slabi ljudi, ali niti za osjećati manje vrijedni od drugih ljudi, onih koji su veliki u očima ovoga svijeta, jer i oni su, bez obzira na sve ljudske veličine i podijele koje smo zbog toga stvorili, tek obični, a često i slabi ljudi.
Mate Uzinić, biskup
