Tko me to poznaje najbolje?
Uvijek sam mislio da znam tko sam, da mogu predvidjeti odluke koje ću donijeti, da ću uvijek učiniti onako kako kažem, da znam što je za mene najbolje, ali sve te refleksije rasprsle su se poput mjehura od sapunice. Raspukla se ona slika koju sam imao o sebi jer nije bila realna, jer sam je uvijek gledao s naočalama koje su mi dodavali drugi, a i sam sebi ne znajući da je ta slika bila pomalo ukrašena i uljepšana.
Uvijek sam mislio da znam tko sam, da nema nepoznanica u mom životu i da znam što želim, ali ostao sam iznenađen kada sam zavirivši u sebe otkrio more strahova i sumnja, bezbroj lutanja i odstupanja, i tisuće protuslovnih odluka koje sam u jednim trenucima donosio s najvećom gorljivošću a kasnije ih poricao i odmicao se od njih. Najveći dokaz nepoznavanja sebi bili su svi oni padovi pred kojima sam govorio da se to meni ne može dogoditi.
Tada sam shvatio da je ipak bio jedan tko me od samog početak poznavao, netko tko je sve te moje pogrešne odluke slagao u mozaik koji je na kraju dao sliku koja ima smisla. Bio je to Bog koji me kroz sve nepoznanice moga života vodio i pomagao da rastem u spoznaji Njega i samoga sebe. Na svim tim padovima on je bio onaj koji mi je pružio ruku i podigao me, i svaki put rekao: Ne odustaj od sebe, ne odustajem ni ja od tebe.
Bog me poznavao najbolje i onda kada sam obećavao da ću biti onakak kakav nisam bio, i onda kada sam se trudio da makar nešto postignem. Bog me poznavao najbolje kada sam se pitao o svom idenititetu i kada sam se tražio smisao života. Bog me poznavao najbolje i onda kada sam mislio da imam plan za svoju budućnost, a zapravo u dubini sebe nisam bio siguran ni u što. On je tu pokraj mene stajao i još stoji da mi pokaže koji plan ima za mene.
